Index · Novi broj · Arhiva · Trazhi · Info · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Broj 174 (85 - nova serija)

Godina XXIX maj/svibanj 2004.

Latinica · Ћирилица · Transliteration

Prethodna · Sadrzhaj · Naredna

Azer Jugo
Mrtvac koji se smijeshi

Nevjerovatna i istinita pricha o neunishtivom osmijehu

Murat je bio chovjek za kojeg su svi mislili da znaju uzroke njegove srec'e vjerujuc'i da je ona doshla jednog dana kada je imao 23 godine, kada je vec' trazhio mladu za zhenidbu i kad ga je njegov najdrazhi dorat ritnuo zadnjim kopitom u glavu tako snazhno da su svi koji su to vidjeli pomislili da mu se glava istog trena raspukla i krv shiknula od siline udarca na nokte od prstiju na nogama i rukama i na ushi i na zadnjicu i da je ostao na mjestu mrtav jer tako snazhan i bijesan udarac najboljeg i najsnazhnijeg konja u selu ne bi izdrzhao ni drugi konj koji bi bio chak snazhniji od Muratovog niti bi ga izdrzhao bashluk pola hvata ukopan u zemlju vec' mozhda samo orah star stotinu godina ali bi mu stara kora na tom mjestu sigurno otpala. Dotrchali su do njega kao do mrtvaca, oplakali ga, uzeli ga u ruke, privijali na grudi, okapali suzama, kao mejta na ramenima prenijeli do kuc'e, polegli ga u sobu na pod i onda ustanovili i da je mrtav i da dishe. Nije mogao pomaknuti ni jednim dijelom svog tijela, ruke i noge su mu bile nemoc'ne i teshke kao zheljezne shipke i kako bi ih podigli tako bi pale u prvobitni polozhaj pa nije bilo sumnje da je mrtav ali je ipak disao iako mu je cijelo tijelo vec' bilo hladno.

Jedino shto niko nije mogao objasniti bio je osmijeh koji se pojavio na njegovom licu josh onog trenutka kad su ga tek polegli na pod. lli su mozhda taj osmijeh tek tada u svojoj toj muci i vidjeli. Mozhda se on bio pojavio i prije, josh dok je lezhao ispruzhen na ledini.

Ljubo Lah: Bosanski pejsazh

Hodzha Vezir, koji je vec' stigao, sa iskustvom obilaska C'abe i chak dva putovanja u grad u kojem su ubili carevog sina, koji je vidio Carigrad i brojio korake svog hadzhijskog puta na tespihu, koji je vidio najvec'u c'upriju na svijetu i jednu josh slichnu ali puno manju i skoro isto toliko staru i sam je bio zatechen tim mrtvacem koji dishe.

Kad su hodzhu upitali odakle Muratu osmijeh na licu ako je skoro mrtav, on je malo zastao, nekoliko trenutaka promishljao a onda odluchno rekao:

– Mora da mu je dragi Allah vec' rekao da c'e u najdivnije, od svile i pamuka, od barshuna i perja prepelica, odaje dzheneta.

Svi su se slagali da nema nikakve sumnje da je umro samo shto je disanje htjelo da ih zavara te su svi chekali do kasno u noc' da prestane disati i da se konachno utvrdi da je posve mrtav. I njima bi laknulo – nije im bilo svejedno gledati ga onako mrtvog kako dishe i josh se uz to smije.

– Gluho bilo. – govorili su tiho i vrhovima prstiju otresali od sebe sa odjec'e u predjelu prsa oni koji su doshli da vide shta se desilo.

Na glavi mu nije bilo nikakvog ozhiljka chak ni kapi krvi pa ni najmanje ranice iako su svi vidjeli da ga je konj ritnuo u glavu, ali se svi koji su vidjeli taj prizor nisu slagali gdje ga je konj ritnuo: u lice, u chelo, u potiljak ili u tjeme pa su mu prebirali po glavi i dvadeseti put trazhec'i kakav ozhiljak. Bio je to Muratov najdrazhi konj od kojeg se nije odvajao ni za radova u polju ni onda kada ne bi bilo radova i kad bi ga jahao tek da bi jedan drugom pravili drushtvo.

Proshla je ponoc' a Murat je josh uvijek bio mrtav i disao jednako kao i kad su ga tek unijeli u kuc'u i polegli na pod, na jedan metar od funure, na dva koraka od sec'ija i na tri koraka od vrata. Polako su se pripremali za njegovu sahranu. Ponovo su mu podizali ruke i noge koje su se stroposhtavale nazad bash kao u mrtvaca. Onda su ga skinuli i pocheli shkakljati po tabanima i cheshati ali nishta se nije promijenilo. Nisu znali shta da chine: da ga pripreme za sahranu ili da josh chekaju. Bio je mrtav i nije bio mrtav Bio je zhiv i nije bio zhiv Osmijeh koji mu nije silazio sa lica, chak ozarenost i srec'a koji su izbijali iz tog osmijeha, izazvali su u tim satima strah i chudjenje. Ali, taj ga je osmijeh spasio: i pored toga shto je josh uvijek pomalo disao, osmijeh na njegovom licu sve je zbunio te se, dok je svitalo, vishe niko nije usudio tako olako govoriti o njegovoj smrti mada se niko nije usudjivao ni tako olako govoriti o njegovom zhivotu. Nisu znali je li zhiv ili mrtav ali su znali da je istovremeno i zhiv i mrtav.

Istucali su crveni luk i stavili ga u mokre krpe nasapunjane sapunom od kravljeg loja i tim krpama stavili obloge na glavu tako da mu je glava bila prekrivena sve do usana na kojima je blistao isti osmijeh koji se nije dao nichim omesti. Osmijeh je bio zhiv – sve ostalo u njemu je bilo mrtvo.

Kad mu se u zoru osmijeh proshirio po licu i kad mu lice vishe nije bilo tvrdo kao da je od smrznutog drveta, josh je disao i odluchishe da josh sachekaju da potpuno umre te ge prenesoshe na sec'iju do funure ne bi li toplina zagrijala njegovo tijelo koje je vec' od samog trenutka udarca bilo hladno kao u lesha starog tri dana.

Nakon nekoliko dana utvrdishe da je osmijeh na njegovom licu ravan konjskom osmijehu, ali i dalje je bio hladan. Njegov otac, koji je ubio konja iz sachmarice nakon shto mu je ovaj ubio sina, pretrnuo je od straha od pomisli da mu je na sina preshla konjska pamet i da c'e sa njom, a ne onom ljudskom, otic'i na onaj svijet.

I dalje je uporno disao. Iako nisu znali da li od toga ima koristi, obloge od istucanog crvenog luka i sapuna od kravljeg loja, stavljali su mu svaki dan, prekrivajuc'u mu dio glave koji je bio pod kosom i chelom.

Na kashichicu su mu davali vode i supe. Progutao bi ali nije hajao.

Osmijeh mu je postajao sve shiri i shiri a lice prestalo biti ukocheno i sada mu je neprestano bilo ozareno tako da je svako ko bi ga vidio zakljuchio da takav osmijeh mozhe imati samo vrlo sretan mrtvac.

– Taman, gluho bilo, k’o da mu je pamet u dzhenetu a dusha na ovom svijetu. – kukala mu je majka.

Zakljuchili su da je toliko srec'an da se to ne mozhe izmjeriti nikakvim ljudskim mjerama. Njegov otac je skoro pocheo zhaliti shto je ubio konja koji mu je tako mnogo usrec'io sina u toj teshkoj bolesti kome iz koje se nije mogao probuditi.

Za doktora je bio zagonetka: on je bio siguran samo da je prilikom udarca konj povrijedio neki od centara u mozgu, ali dalje se nije usudjivao prognozirati jer je jedva chekao da ode iz te kuc'e, zamakne iza prvih shtala i onda se, josh sumnjajuc'i u ono shto je vidio, pochne smijati tom nevjerovatnom licu mrtvaca koji je rashirio svoj osmijeh.

Hranili su ga supom i komadic'ima kuhanog krompira umochenog u sol, mlijeko i mladi sir i bojali se dati mu tvrdju hranu u strahu da se ne udavi.

Proshla su 22 dana a osmijeh nije silazio sa njegovog lica. Kada se probudio tog utorka, rekao je kao da je prije pola sata zaspao:

– Merhaba babo, kako mi je dorat ?! – a osmijeh mu nije silazio sa lica niti c'e vishe ikada sic'i niti c'e se sjaj bezbrizhnosti izgubiti iz njegovih ochiju.

Natjerali su ga da josh mjesec dana lezhi na sec'iji kraj furune, ali supu vishe nije jeo na kashiku vec' ju je pio iz velike sholje, uz to trazhec'i da kuhani krompiri budu u njoj izgnjecheni, a pridizao bi se jedino kad bi jeo suho meso kozletine planulo na zharu hrastovine.

Ljubo Lah: Kisha

Kad je ojachao i pridigao se, osmijeh je ostao kao jedini trag i ozhiljak od udarca koji je dobio od konja i mogao ga je ublazhiti samo tamnoplavom francuzicom i brchic'ima bash onakvim kakve je Hitler imao ali uzalud, osmijeh se nije dao pa je i da je potpuno vladao njegovim licem kao da ga je uhvatio u kafez iz kojeg mu nije bilo izlaza. Kad bi ga chovjek bolje pogledao zakljuchio bi da je osmijeh tom chovjeku potpuno unishtio lice. Ochi, nos, obrazi, brada, obrve, chelo – sve je to izmicalo svom obliku i bilo podredjeno osmijehu.

Nije bio rado vidjen u tuzhnim prilikama ni na sahranama na kojima su se ljudi odmicali od njega, ali on, kao za inat, nije nikad propustio ni jednu sahranu u svom niti oblizhnjim selima. Kasnije, puno godina kasnije, kada ga rat natjera u grad, zadrzhac'e obichaj i odlazic'e na sahrane i znanima i neznanim i zadavati muke tuzhnim i onim ”pristojnima”.

Medjutim, on nije ni pomishljao da zbog svog osmijeha nije rado vidjjen ni u normalnim a kamoli u tuzhnim prilikama. Jer izbjegavali su ga zbog tog osmijeha i njegova rodbina i poznanici – ne bi bili radi da ih neko vidi s njim jer shta ko mozhe prichati s chovjekom kojem osmijeh ne silazi s lica. Mozhda nije mahnit – ali nije ni da nije. Posve zdrav i pri pameti sigurno nije. Shto je najgore po njega bilo, bio je vesel i u glavi kao i u licu. Zato je valjda proveo zhivot bez drushtva i bez prijatelja i najcheshc'e bio usamljen i prepushten usamljenichkim shetnjama i lunjanjima. Poznate bi rado sretao i zaustavljao a oni bi ga josh radije izbjegli da su ga opazili i josh radije nestajali iz njegovog vidokruga, kratili razgovor s njim koliko su mogli i pravili se da su u silnoj zhurbi. Bio je siguran da c'e drushtvo za razgovor nac'i u dzhamiji te je svakodnevno klanjao svih pet vakata namaza.

Kada pogine Muratov dvadesetsedmogodishnji sin i tada c'e osmijeh suvereno vladati njegovim licem koje je bilo jednako rashireno u nezaustavljivoj bezbrizhnosti i iz njegovih ochiju sijevao je uvijek isti sjaj radosti i suze su mu tekle preko bora i klizile na krajeve njegovih rashirenih usana i klizile u njegova usta. Kao shto nije mogao obuzdati osmijeh nije mogao zaustaviti ni suze i tek mu se po suzama moglo vidjeti da zhali i ramena su mu mozhda bila spushetnija nego inache i pokreti mu bili sporiji i tezhi. Bio je od onih rijetkih i prokletih koji su bili sretni i kada umiru od tuge.

Nikad se niko nec'e usuditi da mu kazhe neshto o osmijehu kojeg nije mogao skinuti sa lica niti se ikad iko usudio da ga zapita kako to da je uvijek nasmijan i da su mu ochi ispunjene radoshc'u a lice izborano bezbrizhnoshc'u. Nikad se niko nec'e usuditi ni da mu kazhe da je nedostojno da se pojavljuje na sahranama i da nije rado vidjen na zhalostima i u teshkim trenucima, u bolnicama kraj poste je teshkih bolesnika. Niko se nije usudio chak ni kada je predsjednik Tito umro da mu kazhe da je bezobrazno da hoda ulicama sa tim nasmijanim licem dok su svi bili ozbiljni i pogodjeni smrc'u velikana niti se ko usudio kasnije, kada je svake godine sirena za uzbunu u 15.05. svakog 4. maja oglashavala podsjec'anje na vrijeme Titove smrti, kada bi svi u znak odavanja pochasti stajali na mjestu na kojem su se zatekli jednu minutu, sa dobro ushtimanim izrazom tuge na licu, dok sirena ne bi prestala svirati, a jedini on bi stajao sa shirokim osmijehom i ochima punim radosti.

Umro je jednog decembarskog popodneva, dok je snijeg padao a da niko nije vjerovao da je umro i opet se pojavila ona ista nevjerica kao kad su ga donijeli u kuc'u nakon shto ga je konj udario u glavu. Probudio se tog popodneva mrtav ali zbog osmijeha na njegovom licu, niko nije mogao primjetiti da je mrtav te su ga pustili da josh spava mislec'i da je umoran sve dok, kasno uvecher, nisu primjetili da josh spava i da je to potpuno neuobichajeno za njega. Nisu ga htjeli buditi i ostavili su ga da spava sve do jutra, ali kad se ni poslije devet nije probudio, ipak su odluchili da ga puste da josh malo odspava, mislec'i da je vrlo umoran nakon tolikih godina zhivota da zheli spavati danima. Osmijeh na licu bio mu je toliko zhiv da nikom ni na kraj pameti nije bilo da pomisli da je umro. Kad je proshlo podne i kad ga nisu mogli probuditi na ruchak, bili su malo zbunjeni ali njegov osmijeh ih je odvratio od svih sumnji i ostavili su ga do popodnevne kahve i kad su ga pocheli buditi da popije kahvu pred aksham, dochekao ih je isti osmijeh. Pocheli su ga tresati i vuc'i, dizati mu ruke u zrak ali on im je samo osmijehom odgovarao a podignuta ruka bi mu se stroposhtala nazad. Tad su provjerili i shvatili da se smije ali da ne dishe i posumnjali su da je umro, ali nisu mogli vjerovati da se mrtvac mozhe podichiti sa tolikim osmijehom niti da mrtvac uopshte mozhe zadrzhati osmijeh da su chekali da pochne ponovo disati i kad su bili sigurni da je chekanje uzaludno, sa nevjericom su zakljuchili da mora biti da je umro ali ih je osmijeh na njegovom licu i dalje toliko zbunjivao da su se bojali objaviti njegovu smrt i pozvati hodzhu jer je jedan hodzha prije chetrdeset i sedam godina vec' bio objavio njegovu smrt iako je bio zhiv i jer su se neki od njih sjec'ali da je taj isti hodzha prije chetrdeset i sedam godina rekao da je njegov osmijeh znak da mu je Allah vec' rekao da ide u najdivnije odaje dzheneta.

Nikad se nec'e saznati je li bio srec'niji dok je zhivio ili kad je umirao. Ipak, neki su znali da je u svom zhivotu bio tuzhan bar zbog jedne stvari: zbog dorata koji mu je zadao udarac u glavu i kojeg je njegov otac odmah potom ubio.

Kad su na koncu donijeli odluku da je ovaj put nepovratno mrtav, bule koje su prale njegovo tijelo, nisu mogle vjerovati svojim ochima jer osmijeh je ostao na njegovom licu i blistao kao da je zhiv i sjaj bezbrizhnosti se shirio iz njegovih bora. Ochi natopljene bljeskanjem radosti jedva su uspjeli zatvoriti ali osmijehu nisu nishta mogli: pokushali su svim dostupnim sredstvima, pritiskali na lice dlanovima da mu zatvore usta, shamarali, stiskali ali uzalud: lice mrtvaca bi se vrac'alo u prvobitni polozhaj i osmijeh je ostajao nedirnut. Zbog tog osmijeha, bio je toliko zhiv da se niko nije osjec'ao tuzhno pri obredu pranja njegovog tijela da su chak veselo chavrljali ali kad su ga trebali umotati u bijeli charshaf, osjec'ali su se kao da su krenuli da sahrane zhivog chovjeka i tada ih je obuzela zhalost koja je dorasla svoj vrhunac kad su mu morali umotati i lice. Morali su ga sahraniti dok se smijao smrti isto onako kako se cijelog zhivota smijao zhivotu i mnogo godina poslije, oni koji su znali za to, pitali su se je li mu i na kosturu ostao osmijeh.

Mora biti da jeste – zakljuchili su oni mudriji i vidjeniji.

Mora biti da je bio najsrec'niji mrtvac i smrt mu nije mogla nishta kao shto mu ni zhivot nije mogao.

Nije bilo chovjeka koji je sa toliko radosti na svom licu otishao na onaj svijet niti je bilo mrtvaca koji je tako nasmijan doshao iz svijeta zhivih. U to su bili sigurni.

Oni koji su se vrac'ali sa Muratove sahrane preprichavali su kako su ga izbjegavali, obilazili, okretali glavu (mada je to bilo teshko – takvom srec'kovic'u teshko da mozhesh izmac'i), kako su, kad bi ga spazili, mijenjali smjer kretanja ili zalazili u prodavaonice ili kafane da bi izbjegli susret s njim. Shvatali su se – jer biti vidjen sa chovjekom kojem osmijeh ne silazi sa lica nije bilo ugodno – ne znash hoc'e li te neko vidjeti da se s njim naprichavash a njemu lice onako radosno da ne mozhe niko ni misliti nishta drugo nego da je blesavo. A nije – grijeshimo dushu – govorili su: on je bio na svom mjestu, samo radostan i u glavi kao i u licu a to nekako nije kulturno ni uljudno nikad bilo pa nec'e ni biti. Nekako je ljudskije kad ti je lice stalno skamenjeno ili tuzhno, kad ti se tishtanje i brige na licu vide na kilometar daleko nego kad je vazdan nasmijano. Jedan od onih koji su razmjenjivali sjec'anja na Murata reche: - Jebemu mater, ja bi neshto vishe volio da me konj udario k’o njega nego da nije. On se i mrtav smije, a ja se, evo me ubij, ne sjec'am kad sam se zadnji put poshteno nasmij’o. A shta ti ostaje drugo nego da se na kraju zhivota pitash ko se kome smijao: ti njemu ili on tebi.

Prethodna · Sadrzhaj · Naredna

Index · Novi broj · Arhiva · Trazhi · Info · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Zadnja izmjena: 2004-07-07

ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Chasopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucakovic' · Sweden