|
Slika:
- Ulica Tina Ujevic'a. Kamera svoju radoznalost ostvaruje traganjima za neobichnim i zanimljivim detaljima zhivota ulice, otkrivajuc'i neke skrivene tajne... Glumac na nekom gotovo skrovitom mjestu – kao da lebdi izmedju neba i zemlje. Kao da je tu dolutao...
Tekst:
Glumac:
- Zlobnici govorili: beskuc'nik i skitnica...
- Nema ni kuc'e... Ni kuc'ishta...
- A pjesnik: Shta c'e mi kuc'a... Imac'u svoju ulicu...
- Evo nas u toj ulici...
- * * *
- S ranom u tom srcu, tamnu i duboku,
- S tajnom u tom trudnu i duboku bic'u,
- Sa zvijezdom na chelu, sa iskrom u oku,
- Gazi stazom varke, mrtvi Ujevic'u...
Narator:
 Jedna pjesnichka gromada krec'e se ovim prostorima Balkana vishe od pedeset godina dvadesetog vijeka. Svojim hodom razgrc'e magle i tmice, nedac'e i nepogode, nastojec'i da otkrije predjele i ”pokrajine” mira i zhivota, vedrine i poezije. Iza njega ostaju tragovi bogatog stvaralachkog puta, raskoshnog i rasipnichkog duha i talenta – prodori u nove i smjele sfere moderne poezije, esejistike, nove misaonosti i filozofije ”prostranog duha i duhovnosti”. Ostaju, takodje, i brojne i bezbrojne priche i anegdote, komentari i spletke spletkarosha i hulnika, te predanja i legende o pjesniku boemije i boemi poezije, mnogih njegovih savremenika koji ga nisu shvatali, ili to nisu htjeli, a niti mogli.
- Nesvakidashnji pjesnik i chovjek, slobodni mislilac i bistri, chisti lirichar tuge, stradanja i patnje, onaj koji je oslobodjen materijalnog Nechega za rachun duhovnog Svega, stradalnik i uzvisheni vjernik i religiozni poklonik toj vjeri u poeziju kojoj je posvetio i podredio chitavog sebe, htijuc'i chak vishe i od toga. ”Poeziji sam dao sve – ne ostade Ni Nishta”...
- Ono shto ostade jesu knjige stihova: ”Lelek sebra” i ”Kolajna”, ”Ojadjeno zvono” i ”Zhedan kamen na studencu”, te ”Auto na korzu”, ”Mudre i lude djebice”, zatim knjige eseja ”Skalpel kaosa”, ”Ljudi na vratima gostionica”, ”Dva glavna Bogumila”, brojni prevodi iz antike, klasike, prepjevi poezije, a stizhe da pishe oglede o Danteu, Petrarki, Tolstoju, Geteu, Shopenu, Jesenjinu i blistave ocjene o Kranjchevic'u, Shantic'u, Musi C'azimu C'atic'u i mnogim drugima. A tek brojne polemike, rasprave, i vatrene okrshaje izmedju Ljevice i Desnice, izmedju filozofije i religije, socijalistichkih ideja i socijalne borbe... Sve to je mogao i stigao, jer, iza svakog njegovog poteza pera, iza svakog uzleta ili pada i posrtaja, okupljali su se, kao oko buktinje, ljudi bez duha i dushe, bez uma i talenta, sitne dushe, opake i zavidljive, te silnici i zlobnici, prodane lichnosti i poltroni, poklonici svakakvoj i svakoj vlasti, skloni da iznevjere i lazhu, da rovare, spletkare, rushe i negiraju... Korakom moc'nim mogao je sve to da prekorachi, zamahom duha i shkripom pera sve da utisha i ponishti... I podje dalje; U svoje sirote tishine pune nesanica, u svoja ledena stanishta i ranjena noc'ishta, u svoje zebnje, strepnje i progonstva, u svoju golemu nemashtinu i borbu za goli zhivot, u svoje neimashtvo i stvaralashtvo, u svoju boemiju i alhemiju i sve ono shto duh stvara i dusha sanja...
- (Muzichki predah)
Glumac: (nastavlja naratora)
- Ta gordost gorostasa – ta psovka, ta molitva. Ta strashna briga i nebriga prema djelu i tijelu.
- Ta velichajna vazdanja usebljenost, ta nepresushna i rasipna uklopljenost u sve shto putem naidje.
- Ta grabezh, to prozhdiranje knjiga, jela, vina, gradova, jezika, podataka... pa onda to oplodjivanje svega toga...
- To neuhvatljivo ponashanje, ta c'udljivost, ta seoba u vlastita razonoda – sve te magle, sva ta nesuglasja, ta iznenadjenja, zaokreti, opreke, rasapi i sabiri bic'a. Ta lakoc'a lebdenja, ta nishtoc'a, to beztezhinstvo – i ta tezhina zemlje shto nikad nije ustuknula pod korakom. Svi ti zhivotopisi, svo to mnoshtvo osobenjaka, ta zbirka chudaka.
- Taj uzhareni, u sve uronjeni, od svega slobodni – Tin!
Narator:
- Takav je bio hod pjesnika i boema Tina Ujevic'a. Znalac svega i tragalac za Svim, bliskim i dalekim znanjima i shvatanjima, svekolikim vjerovanjima i nadanjima, pjesnik, esejista, slobodni mislilac, znalac shest stranih jezika i prevodilac onoga shto je trajno i veliko, nosilac i pobornik novih ideja, humanih pokreta, modernih puteva i pravaca u umjetnosti, patriota, poliglota, pacifista i bolni optimista, samosvojna i slobodna pjesnichka dusha, golem i gorostasan u svom vremenu i djelu- uzdizao se, i padao, dajuc'i cijelog sebe poeziji. Tako je na velika vrata nashe knjizhevnosti prve polovine proshloga vijeka zakorachio sigurno i snazhno, kakav ostaje do kraja, do zadnjeg svog slova, do posljednjeg daha.
Glumac:
- Stupaj sa svojim mrakom
- Kroz propast horizonta;
- Sa tajnom i oblakom,
- Od fronta pa do fronta.
- Stupaj sa svojom tmushom
- Kroz ponoc' cijele zemlje;
- Pjevaj sa svojom dushom
- Gdje god se spava i drijemlje...
- ______________________
- Dosta je lazhi! Shto mi treba
- To nije mnogo, dobri Bozhe,
- A toliko se dati mozhe:
- Tek ljubav zhene, vidik neba.
- I nishta drugo. Nishta vec'e.
- Da je u tebi dobre volje,
- Meni bi bilo chisto bolje
- I – chisto ravan put do srec'e.
Narator:
- Taj talas nove, moderne poezije zapljusnuc'e ondashnje knjizhevne metropole Balkana: Zagreb, Beograd, Sarajevo, Split, Nikshic'. I razlivac'e se na sve strane, obgrliti i zabiti i provincije: pjesnik c'e biti – ostrvo koje plovi...
Slika:
- Vrgorac, rodno mjesto Tina Ujevic'a. Grad, panorama, kuc'e, rodna kuc'a pjesnikova. Slike okoline, kameniti predjeli, rastinje, zhivot. Potom Imotski, blizu Vrgorca, prvi vec'i iskorak pjesnikov u djetinjstvu i shkolovanju. Shkola u kojoj je uchio pjesnik. Sada – spomenik na trgu, u centru grada...
|
|
Omer Zhderic': Galija, tapete
|
- Split, grad njegovog daljeg shkolovanja i chestih, kasnijih dolazaka. Unutrashnjost i zdanja Dioklecijanove palate, koje je Ujevic' istinski volio i pisao o tome, divio se i nadahnjivao mediteranom...
- Dalje: Zagreb, gdje je studirao, i chesto dolazio. Snimiti Kazalishnu kavanu, gdje je navrac'ao i bivao okruzhen umjetnicima, glumcima, pjesnicima, novinarima... Josh uvijek, u toj kavani: njegov sto i bocun vina... Groblje Mirogoj gdje je pjesnik sahranjen 1955. godine.
Tekst:
Narator:
- Veliki pjesnik i napredni intelektualac, jedan od posljednjih boema ovih modernih vremena, Tin Ujevic', rodjen je 5. juna 1891. godine u Vrgorcu blizu Imotskog u porodici uchitelja u kojoj se uveliko cijenila i njegovala kultura i umjetnost. Osnovno obrazovanje stec'i c'e u zavichaju, potom u Imotskom i Splitu, a studije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Zhudnja za znanjem i zhedj za poezijom vodic'e ga dalje od Zagreba do Pariza, gdje je proveo pet i po godina u drushtvu velikih pjesnika, mislilaca, slikara vishe nego li na studiju. Mnoge noc'i provesti c'e medu pariskim boemima, u burnom, buchnom sharenom svijetu sanjara, vilenjaka i vidovnjaka, fantasta i chudesnih umjetnika onoga vremena, Ujevic' je nalazio, ali i gubio sebe, uspinjuc'i se ka najvishim vrhovima evropske kulture, koju je naprosto gutao i grabio chitavim svojim bic'em, ali, isto tako, sunovrac'ajuc'i se i padajuc'i medu tuzhne i neduzhne, gladne i jadne, medu proletere i siromahe, boeme i stradalnike. Ovdje c'e se njegov zhivot preobraziti i potpuno okrenuti trpnji i patnji, stradanju i boemi, potpunom predavanju poeziji, svojoj jedinoj hrani i religiji.
Glumac:
- Kako je teshko biti slab,
- Kako je teshko biti sam,
- I biti star, a biti mlad!
- I biti slab, i nemoc'an,
- I sam bez igdje ikoga,
- I nemiran, i ochajan.
- I gaziti po cestama,
- I biti gazhen u blatu,
- Bez sjajne zvijezde na nebu.
- Bez sjaja zvijezde udesa
- Shto sijashe nad kolijevkom
- Sa dugama i varkama.
- – O Bozhe, Bozhe, sjeti se
- svih obec'anja blistavih
- shto si ih meni zadao.
- O Bozhe, Bozhe, sjeti se
- I ljubavi, i pobjede
- I lovora, i darova.
- I znaj da Sin tvoj putuje
- Dolinom svijeta turobnom
- Po trnju i po kamenju.
- od nemila do nedraga,
- i noge su mu krvave,
- i srce mu je ranjeno...
Narator:
- Iz koshmara Pariza, iz vrtloga i sjaja te kulturne metropole evropske, do bijede, rasula i pada drugog dijela njegove stvarnosti i zhivota, pjesnik odlazi slomljen i razocharan, sav u rasulu duha i rushevinama tijela, da ponovo trazhi vedrije slike i nade zdravije vidike koje je za sobom ostavio prije svog odlaska, da se okrene zhivotu i poeziji koji su bili s njim i u njemu u svim teshkim iskushenjima i krizama, lomovima i padovima. Poezija je, tada, kao i uvijek, i zauvijek, bila i ostala, od pochetka do kraja – istinska njegova ljubav, velika i neutoljiva: melemna i ljekovita – njegova ogromna vjera i duboka religija, njegova moc'na nada i istinska utjeha. Vrac'a se u Split, nakratko, a potom u Zagreb, takodje nakratko. Promijenjen i nesvakidashnji, zreo od iskustava i prezreo od mudrosti, hodio je tim Zagrebom, nekako uzvishen, a sam; chudak i osobenjak medu prosjechnima.
- Kako se, takav, sliti u tu sredinu, i prilagoditi joj se, kako se prilagoditi njenom malogradjanskom mentalitetu i profanom duhu!... Jedino ekstravagantnoshc'u i boemom, jedino samoc'om i otudjenoshc'u, jedino buntom protiv konfora i uvoznog bontona, jedinom plamenom strashc'u i burom i velichinom poezije, oshtrinom uma polemichkom i mudroshc'u i kulturom esejiste koji tadashnju evropsku Modernu presadjuje i njeguje u Zagrebu, da uhvati korijena, da procvjeta i pochne davati plodove. U knjizi, zajednichkoj, zajedno sa Ivom Andric'em, pojavic'e se njegove pjesme i bic'e to najava jednog novog doba moderne poezije na ovim stranama jugoistochne Evrope, ali i vishe od toga – promocija poezije jednog od najvec'ih pjesnika dvadesetog vijeka: poezija Tina Ujevic'a...
- I, ko da shvati takvog Tina. Jedino josh, u tom Zagrebu: Andric' i Matosh, Antun Branko Shimic' i prijatelj i boem, stradalnik kasnih sati, mashtar i lirik Gustav Krklec. Umjesto da nadje mjesto medju svojima, medju bliskima i dragima, medju slichnima i istima, Ujevic'a je, sve vishe i sve cheshc'e susrec'ala rulja bulevara, bulevarske zlobne i bezdushne shtampe, chinovnichka mizerna svita kvazi intelektualaca i piskarala, potom ustanove, zakoni, progonstva.
- Nihilista, anarhista, diletant, boem, mistik, potom klerikalac, a pozom socijalista, koji pravi bure i kalambure, larpurlartistichke verse i parade, taj ironichar, taj komichar, taj umishljeni tragichar, ta ironija, ta parodija, ta kritika drushtva i morala, ta razbarushena pobuna duha – i shta se sve nije vuklo za njegovim hodom i djelom, shta se sve nije sruchilo na njegov zhivot i njegovo stvaralashtvo... I kako tada – tako do kraja njegovog gorkog ali gordog hoda. Shta sve nije morao da izdrzhi ovaj bard poezije, ova gromada duha i uma, ova chista dusha pravednika, ova lomna ali nesalomljiva velichina zhivljenja i odolijevanja.
Glumac:
- U ovoj guzhvi, ovoj stisci
- Bez oca i bez uchitelja
- Bio sam sam, a moji vrisci,
- Svi, nose pechat mojih zhelja
- I svakim slikom, svakim zvukom,
- Dio sam svoje dushe dao,
- I strijeljao sam lakim lukom,
- I gadjao sam gdje sam znao.
- ______________________
- Nisam li pjesnik, ja sam barem patnik
- I katkad su mi drage moje rane;
- Jer svaki jecaj postati c'e zlatnik,
- A moje suze dati c'e djerdane.
- – No one samo imati c'e cijenu,
- ako ih jednom, u perli i zlatu,
- kolajnu vidim slavnu objeshenu,
- ljubljeno dijete, bash o tvome vratu.
(nastavak u iduc'em broju)
|
|
Zadnja izmjena: 2004-06-29
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Chasopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucakovic' · Sweden
|
|