|
Pravi život je kad poslije napornog rada stignete pred svoju kuću u bilo kojem kraju Čikaga, ili bilo kojem drugom mjestu stanovanja, pa onako umorni i pomalo nervozni prebirete džepove i tašnu da nađete ključeve. A njih kao uz inat nema pa nema. Kako da otvorim glavna ulazna vrata zgrade i vlastitog stana u mojoj opštini Bensenville, u ulici Južni Jork!? Onda zastanem, pogledam u dlan da vidim šta me to žulja, kad ono – to je ključ kojeg, oznojen do ispod kože, usplahireno tražim.
Ali zaboraviti da je ključ u šaci prava je sitnica prema nesreći koja može da vas zadesi. Prije Amerike nisam ni znao koliku ulogu igraju obični ključevi u životu čovjeka. Ja s tim ključevima nemam mnogo sreće. Uvijek kad dođem pred vrata stana istresam veliku ručnu torbu i izvrćem sve džepove da bih došao do negdje zaturenog ključa od glavnih vrata. Zbog toga se dvostruko osigurajem. Jedan ključ nanizan sa ostalim stavljam u džep, drugi rezervni sakrijem negdje ispred vrata, pod lonac sa cvijećem ili u neku pukotinu iznad vrata. Tako je i sa ključem od automobila. Uvijek jedan rezervni držim u tašni koju obavezno nosim preko ramena. Jer dogodilo mi se u dva navrata da zaključam ručnim uređajima automobil, a ključ ostao u bravi, pa onda nastaju tantalove muke. Ali iako kažu da bez treće nema sreće, meni je treće zaključavanje ključeva u automobilu unesrećilo.
Imao sam meni draga kola ”dodž lancer” koji me vjerno služio četiri prve godine u SAD. Jedan ključ je bio na privjesku sa ostalim, drugi, rezervni, u jednoj pregradi moje velike torbe, pazio sam da je uvijek stavim preko ramena prije nego što izađem iz kola. Jedne prilike vraćam se kući iz Čikaga, kad vidim da usput pomalo dimi ispod haube. Dođem pred robnu kuću ”Kaputos”, izađem i podignem haubu da vidim odakle taj dim? Nisam ni bio svjestan da sam, onako po navici, spustio na vratima onu polugicu koja automatski zaključava sve četiri brave. Istovremeno na desnom sjedištu ostavio sam torbu sa rezervnim ključem. Podignem haubu, osjetim da je motor vreo kao žar, iz motora sivkasti, smrdljivi dim, skočih prema vratima da ugasim mašinu, kad ono ona zaključana, jedan ključ u bravi volana, drugi u ručnoj torbi na sjedištu. Osvrćem se svud okolo da nađem kakav kamen, da razbijem jedno staklo i ugasim motor. Ali kamena nigdje ni za soli, prije bi na američkoj cesti našao dijamant od hiljadu i sto karata. Lijepa naša hercegovačka domovina – pomislih s tugom. U njoj kamenja na svakom koraku, pa nam je lako izvršiti obrnutu Božiju zapovijed: Ko tebe hljebom – ti njega kamenom! I dok sam se snašao tako što sam uletio u ”Kaputos” i tamo istrgao iz ruku čistačici onu metlu za tranje podova i njenom drškom razbio staklo na automobilu, motor se sam ugasio. Više se nikad nije mogao upaliti i moj neprežaljeni ”dodž” otišao je na džank – kako Amerikanci krste otpad! Da zamijene motor tražili su 3.000 dolara, a ja kupio polovnog ”japanca” za upola manju sumu i evo me služi ko rođeni već treću godinu. Sada tražim mjesto gdje bih deponovao i treći rezervni ključ, ako opet dva zaključam u autu...
Meni se ova tema sa ključevima nametnula svakodnevnicom življenja. Ustanovio sam da sve moje komšije, a vjerovatno i vi svi ostali, muče iste muke. Nama su do prije izvjesnog vremena glavna ulazna vrata bildinga – što u prevedu znači stambene kuće – uvijek bila otključana. Novi gazda, Poljak Robert Tkazs, nabavio je i ugradio solidnu bravu i podijelio nam svima ključeve. Kaže: u Čikagu se godišnje dogodi blizu 600 ubistava prosječno dva dnevno, neki razbojnici upadaju u kuće usred dana, opljačkaju usamljene stanare i usput ih počesto i ubiju, pa bolje da smo pod ključem. Istovremeno nam je montirao u stanove nova zvonca, a na ulaznim vratima postavio šest šaltera za zvonca, sa imenima šest stanara. Na nesreću moj vanjski šalter za aktiviranje kućnog zvonceta prvi je po redu. Pa sada svaki čas meni zvoni u stanu. Ja odmah znam da je neki od komšija zaboravio glavni ključ ili je došao onaj radnik što mjeri utrošak struje, odnosno poštar sa preporukom, pa zvone meni u prizemlju jer mi je najbliže do ulaznih vrata. A i jedini nisam u radnom odnosu, pa sam po vascijeli dan u bildingu.
Kad pomislih da sam o našem bildingu iliti stambenoj zgradi Južnom Jorku u community – što će reći komuni, odnosno opštini Bensenville (uvijek sam mislio da su riječ komuna, koja ima miris komunizma, izmislili Marks, Engels ili Lenjin, kad ono prvi su ga izgleda odomaćili najkapitalističkiji Amerikanci) ispisao proteklih osam godina sve u novinama i da više nemam šta dodati niti oduzeti, otvori se sasvim novo poglavlje tog zagasito crvenog zdanja sa šest apartmana. Najprije sam o njoj pisao kao ”Malom Balkanu” usred Čikaga. Gdje i ne bih kada je od bejzmenta do krova bila multietnička, multinacionalna, multivjerska, multikulturna, a bogme i multiseksualna zbog nacionalno miješanih brakova. U jednom bejzmentu ja i supruga, etnički relativno homogeni. Preko puta Srbin Željko iz Krajine u Hrvatskoj i supruga mu Ana – Hrvatica. On bježao ispred novih ustaša, pribojavajući se i svojih jer je oženjen ”tudnjom nacijom”. Ona ga pratila i izigravala veću Srpkinju nego što je i žena rođena od srpske majke, kako bi olakšala situaciju mužu koji se, neka mu se Bog smiluje, stalno javljao za prvu crtu bojišnice u Srpskoj krajini, da bi dokazao patriotizam pred svojim Srbima.
Prije Roberta Tkazsa vlasnik naše kuće bio takođe Srbin iz Srpske krajine u Hrvatskoj po rođenom imenu Stevo, američki preimenovanog u Stiv, koji je ovdje već više od četiri decenije. Jednom mi Željkina Ana reče kako se Stiv, odnosno Stevo, ljuti na mene jer sam navodno sve stolice u ljetnoj bašči iza bildinga, gdje ljeti pečemo roštilje, obojio u zeleno, po muslimanski. Ja se prenerazih, možda i jesam, ali čini mi se da je boja bila plava, ja volim mnogo sve što je plavo, od žena do ćilima i kravata. Skoknem u bašču i vidim: nema ni jedne stolice u zelenom. Stevo je imao običaj da gotovo svako jutro navrati u moj apartment na pravu tursku kahvu. Dugo mu nisam ništa govorio, ali jedno jutro banuh: Stevo, kako si mogao reći da sam sve obojio zeleno, po muslimanski, kada nigdje nema zelenog, izuzev trave i onih tvojih šljiva? Stiv me prvo gleda u nedoumici, zatim se široko osmjehnu i s pika reče: To je tebi sigurno rekla ona torokuša Ana, koja se prikazuje većom Srpkinjom nego Kosovka djevojka? Ako misliš da sam ja protiv muslimanskog i zelenog, zašto se ne upitaš odakle da u ovom mom bildingu u šest stanova živi pet muslimanskih ili polumuslimanskih porodica?
Tako smo ja i Stevo izgladili naše međunacionalne odnose koje je poremetila pripadnica treće nacije, što je smatrala otežavajućom okolnošću u svom miješanom srpsko-hrvatskom braku. Nije, međutim, ni ona kriva, već prilike u Srpskoj krajini i Hrvatskoj, gdje nije bilo dobro po život biti nešto drugo izuzev Hrvat!
Iznad nas stanovao je Zlaja, od oca Srbina i majke muslimanke i njegova Verica, takođe nacionalno ni tamo ni amo. Preko puta njih takođe Sarajlije – Srbin Goran i muslimanka Nermina. Iznad njih Enko i Mirica, čisti etnički sastav. Vlasnik zgrade, rekosmo, Stevo, Srbin iz okoline Gospića, otišao u SAD prije 50 godina jer se nije slagao sa komunizmom, a u zgradi mu stanuje deset muslimana. Pa hajde kako da objasnim Amerikancima kada me pitaju: zbog čega smo se u bivšoj Jugi uhvatili za krvave vratove na nacionalnoj i vjerskoj osnovi, a ovdje živimo vrata do vrata i zajednički pijemo kafe i slavimo uz barbikure? Kao da maca nikad nije pojela miša? Ja samo blentavo, čas potvrdno klimam, čas niječem glavom, objašnjavajući kako ni meni nije mnogo toga jasno.
Prođe pet godina i svi naši zemljaci iseliše iz bildinga. Pokupovali vlastite kuće jer su se dobro snašli. Sada taj nekadašnji ”Mali Balkan” nazivam ”Mala Zemljina Kugla” jer sam mu morao prediti ime zbog sticaja novih imigracionih i etničkih okolnosti pod njenim krovom.
Zgradu je kupio mladi bračni par Poljaka - Robert i Ana, koji se useliše u stan tamo gdje su nekad bili Enko i Mirica. U apartman Željke i Ane doseliše supružnici iz Južne Koreje, sa dvogodišnjim sinom Semijem, a u međuvremenu dobili su i prinovu kosooku kćerkicu po imenu Grejs, koje ni malo ne zvuči koreanski već amerikanski. Prije dva mjeseca kosooki muž Koreanac žuri zorom na posao i obraća mi se dok čistim na dvorišu auto: Znate, mojoj je ženi danas vrijeme da se porodi, pa ako bude gužve molim vas pomozite, odvezite je do bolnice. Eto moje imigrantske sudbine, mislim u sebi, još ću morati besplatno odigrati ulogu babice i ginekologa!
Preko puta našeg bejzmenta skrasio se Južnoamerikanac Litto iz Čilea. O njemu ste već čitali: protjerao ga Pinoče prije tridesetak godina, kuje metal u jednoj čikaškoj fabrici, a u slobodno vrijeme iskiva poeziju u svom bejzmentu – prizemlju preko puta našeg. Slušajući po vascijeli dan španski melos od kojeg se, do pred ponoć, trese cijeli naš bilding sa šest apartmana. Španske armade su prije 500 godina desetkovale njegove pretke Inge u Čileu, pa je i on prihvatio španski jezik kao svoj, poput naših zemljaka koji već zaboravljaju po koju riječ na našem jeziku. Na trećem spratu sada obitava porodica iz nekadašnje cjelovite Rusije, koja se, poput Jugoslavije, raspala na sastavne dijelove koji su važili prije carskih osvajanja Azije. Oni su Ukrajinci – muž Saša, supruga Marjuška i kći Marjana. Koristim svoje gimnazijsko i fakultetsko znanje iz ruskog i uspostavljam s njima prisnije odnose na osnovama sveslavenstva. U bildingu nema više ni jednog ”čistog” Amerikanca, ako se pod tim podrazumijevaju starosjedioci Novog svijeta, direktni nasljednici prvobitnih imigranata – Engleza. Engleski se upotrebljava samo u krajnjoj nuždi, inače dominira dijalog na jezicima plemena Slavena. Zastupljeni su narodi od Dalekog istoka do središnje i Južne Evrope kao i Južne Amerike.
”Zemljina Kugla u malom” na Južnom Jorku Bensenvilla – eto šta je sada naša zgrada. Još jedan dokaz kako velika Amerika predstavlja kuću za sve narode svijeta.
(nastavlja se)
|