|
Franjo Bratic' je razabran chovjek i njegova svijest o sebi i drugima je zrela kao u polju povijen klas. Kako puhne vjetar vremena, sasipa zrelo zrnje i nichu nove vlati. A Franjo Bratic' je iznad svega i sve gleda, na vjetru se klati i radja pjesmu za pjesmom o usudu. Dilema: Da li sam / postaja / pojavna, sluchajna / ili jesam / pojava / zaludna / zabludna / da mi je da znam / da li sam / ili jesam.
To je dilema koja Franji Bratic'u chuva budnu misao o Bosni u Pousorju i u Njoj. I sluti: to je huda moguc'nost i Bosni i Pousorju. Ali nec'e, ili ne umije gledati drugachije. Mada, pita se i propituje o svome stojishtu / poziciji i motrishtu iz te tochke. I o tochki nadzora. Sav je pretvoren u vizir i nec'e mimo njega pogledati. Usud, hud: iskorak / uporedno uzvodno / prijetnja brzacem / ukorak nizvodno / opasnost / naporedo.
Usora se muti i bistri i teche kroz njegov san. Jer, Zachudo: korak / nikad / bez mirisa pelina / i ovaj san / nishta mi se ne dogadja / namjerno.
Nema sumnje: odavna vec', suvremenost je nasrnula i ozlijedila, nagrdila moderno / bic'e pjesnika Franje Bratic'a. Osjec'ajuc'i suvremenost kao dramu nasilja i nemilosrdja koje se obrushava odasvud prema njegovoj pojavi, Bratic' uochava i sav jad chovjekove pozicije. Zachudjen chovjekovim nesmislom otchitavanja svoga stojishta, chovjekovom potrebom da si priskrbi aureolu znachaja koji mu i ne pripada, koji ne mozhe imati, Bratic' postaje cinik, njegova ironija postaje usijana persiflazha. Jer chovjekov polozhaj je u strashnoj nesrazmjeri s njegovom uobraziljom i slici o njoj mjerenog zhivota i svijeta. Zemlja se osipa u more i kopna je stalno manje. Nachete projektilima artiljerijskih orudja rushe se zidine starih gradova. Zlodusi pale galerije i biblioteke i suzhavaju vidokrug pamc'enja. Brutalnim zlochinima hoc'e smanjiti supstancu naroda. U ispushnim plinovima sagorijeva volumen zemljine kugle. Poeziju zabranjuju i spaljuju. Na chelu s fashiziranim vodjama vojne hunte ubijaju djecu, neduzhne ljude i pjesnike. Nema Pabla Nerude. Nema Jakova Jurishic'a. Osipa se sushtina Svijeta u moralnom sunovratu.
Dobri i veliki Bozhe! Pomozi da shvatim u chemu su chovjekovi izgledi i shta mozhe biti smisao tako hudog/jadnog usuda chovjekovog?! Trijumf: Da si u vrhu / duboko dovoljno / pokazat c'e / zategnut / konopac.
Na tom mjestu detektiramo i suvremenost kao usud poezije i pjesnikovo otkriveno srce. Tu prepoznajemo i stvarnost njegovoga dara. Postupak dobijanja pjesme koji bismo mogli odrediti kao poetski redukcionizam. Rijech je o svodjenju stvari na sushtinu – svodjenjem izraza, sintagme, stiha i pjesme na najmanji broj rijechi koji se uvijek zaustavlja na kardinalnom mjestu sraza, kao negativan predznak po chovjeka i njegovu misao o sebi, za poruku koju se zheli odaslati. Pred porushenim stablima: U shumi sami / obakoljeni / rezhimo / ugr / ozheni / trazhec'i opravdanje / pred porushenim stablima / za krch. Treba obratiti pazhnju na rijech obakoljeni – koja je, ochito, lokalizam koji to u pjesmi prestaje biti, kao i na sjechenje rijechi: ugrozheni – ugr / ozheni – koja u stvari zvuchno podupire i pojachava prethodni stih – rijech: rezhimo.
Dio tog potentno pjesnichkog odnosa jeste sadrzhan i u onoj odlici dozhivljaja svijeta i mishljenja koju uobichajeno nazivamo mladalachki pesimizam. Jer pjesme obuhvac'ene ovom knjigom nastajale su prije petnaestak godina. No, suocheni s pjesnichkim promishljanjem crno na bijelo, teshko da c'emo povuc'i kontrapotez, smisliti i iznijeti argument koji c'e pjesnikovom iskazu promijeniti predznak. Istinitost njegovoga dozhivljaja ne mozhe biti dovedena u pitanje, mada o njegovoj opsjednutosti ima smisla i svrhe promishljati. Pa opet, doc'i c'emo i u sopstvenom pamc'enju do vremena ispunjenog istim slutnjama. Konachno, to shto se potom netom dogodilo, potvrdilo je sve najcrnje pomisli. Lov: bilo je Jutro / i ja u Jutru / obichno Jutro i Ja // dobili smo / Nebo i Pticu / Obichno Nebo i Pticu // doshli su oteli nam Jutro // zhivjeli smo taj dan / Ja Ptica i Nebo / gotovo obichno zhivjeli // onda su / pucali u Pticu / ubili Nebo // obichno Nebo?
|