o
Mostujte sa nama
Arhiva
Ramiz Pandur - Medaljoni Kujundziluka

Home Info Arhiva
Novi broj Trazi Linkovi
Redakcija Pretplata Kontakt

Broj 120-121 (31-32 - nova serija)

Godina XXV novembar-decembar/studeni-prosinac 1999.
Prethodna Sadrzaj Slijedeca

Amir Talic
CAPLJANSKA TICA HADZINICA

Bilo jedno selo a nije bilo selo. To selo bilo vece od onog sela u kojem su zivjele krave jalovice. Selo se selilo i naselilo na veliko brdo. Na brdu dugo nikog nije bilo. Na brdu bijase kamen i na kamenu jos jedan kamen. Na kamenu bila tica. Jos se nije znalo kakva je to tica, ali je sigurno bila tica jer se iz daleka vidjelo kako leti.

Iz onog sela gdje su zivjele krave, vidjeli su kako tica leti pa jos kricanjem doziva druge tice. Onda se iz visine zagledaju po zemlji da lape sto hrane. Ispod brda s jedne i druge strane bile su bare. Dakle, bile su dvije bare koje je dijelilo brdo a da nije bilo brda bila bi jedna bara. Ona se tica okretala sad na jednu sad na drugu baru i opet mislila da nesto lapi. Bare su bile bare i u njima su zivjele ribe a tica je uzivala u zabljim kracima i ribljim koscicama. Ogromna je ta tica bila. Mogla je ponekad i ovna da ponese s raznjem.

U pocetku tu nije bilo ljudi ali se pocese naseljavati u neke druge oblasti. Nadlijetajuci te oblasti tica se premisljala da sebi lapi neku od tih dvonogih osoba. Tako u nekom desetom selu ugleda coeka zvanog Hase. Taj coek je cesto sjedio ispod sljive koju mu babo posadi jos kad je malehan bio. Dosadi mu zvakati sljive pa se promisljao kako da ih prokuha. Kvrcajuci po nekoj limariji uoblici cudan stroj. Odmah rekose da su to sejtanska posla i da je stroj sejtanski. A zasto sejtanski? Zato!

Kako su sljive padale tako su i nicale i nastade veliki vocnjak. Dobi ime Hasin sljivik. Posto je bio sam a sljiva bilo dosta prikupljanje je trajalo danima pa se sljive ukiselise. Te kiselice prozvase Sejtanski hosaf. U onom stroju zapali Hase dzehenemsku vatru i u stroj ubaci sejtanski hosaf. Zapjeva Hase neku bosansku pjesmu. Ali u trenu kad Hase nije pazio stroj, prisulja se pravi Sejtan i u kazan ubaci tri pogane kapi krvi. Jedna bi od horoza, jedna od psa, a jedna od krmace. Oko stroja se iskupi Hasina raja pa pocese piti ono iz kotla sto je iskapavalo u neki bardak.

Pili, pili pa se zapili. Tad jedan meraklija zapiva ko horoz, kad popi jos koju mastrafu poce se svadjati i rezati ko cuko, a kad popi cijeli bardak leze u kaljuzu pored kazana ko krme. Sejtan zadovoljan ucinkom nestade u rakijskoj pari negdje iza crnih oblaka pod Grmec planinom.

Da li je Sejtan izmislio flasu to se ne zna ali je ubrzo i ona bila u upotrebi i izvirivala je iz Hasinog kaputa a kaput je neko valjda izmislio. Hasi se od rakije nije mantalo ni u glavi ni u nogama, jer u trenu nije znao gdje mu je glava a gdje noge.

Sjedeci ispod sljive Hase je stalno gledao u daljinu prema onom brdu i kamenu na kamenu i kamenu na kojem je cucala tica.

- Boze dragi, kaka li je ono tica? - mislio je Hase.

Odozgo je gledala i ona tica i mislila se:

- Kaki li je ono coek kad mu ona sejtanska voda ne moze nista?

Gledala tica dolje pod sljivu u onaj dim od rakije a od sunca joj se Hasina flasa prelamala u ocima. To bljeskanje je nerviralo pa se rasrdjena dize nebu pod oblake i ko dzehenemska strijela pikira na Hasu. Zgrabi ga onako omamljena i dize u nebeske visine.

Pomislili seljani da ga je Azrail odnio. Tica i plijen krenu prema one dvije bare i onom kamenu i kamenu na kojem je bio kamen. Taman je nadlijetala onu prvu baru i krene prema brdu. Brdo je bilo toliko okomito da si na njega mogao staviti basamke da se uspnes do kamena na kamenu.

Hasi tog trena u omami ispade flasa bas pod tim brdom i ne razbi se. Hase dreknu: - Ispade mi flasa u kum (pijesak).
Ismet Ramljak - Moja Doganova

Tako, tu gdje ispade flasa u kum, stranu sa basamcima nazvase Kumalica strana. Kako Hase dreknu tica se prepade i ispusti plijen. Strmoglavi se coek u onaj kum bas pored flase i odmah je scepa pa dobro potegnu sejtanske vode. Jedva se iskobelja iz kuma i docepa se cvrste livade.

- Dje je cep, dje je, dje je caplja, dje je caplja?! - derao se Hase.

To caplja odnosilo se valjda na ticu i to joj ime ostade za pamcenje a prvi cojek na tom mjestu postade Capljanac Hase.

Pod Mukalica stranom, sagradi se cardak i tu se nastani. Nastade i selo Caplje.

Iz dzepa mu ispade nekoliko sljiva i odmah nikose. Stroj je vec bio izmisljen i odmah ga Hase napravi. Potece sejtanska voda i u Caplju. Sljive su dobro radjale, a radjala se i Hasina djeca. Tica mu naravno donese i mladu iz neke mahale najblizeg grada. Donese mu i jos neku djecu. U Caplju se iz dalekih krajeva naselise i druga plemena. Stigose mlinari, ladjari, sverceri.

Kazu da je iz onog sela gdje su zivjele krave onaj coek iz Like sto izmisli sudzuk spustajuci se taljigama niz Kumalica stranu izgubi brata. Brat je spavao u velikom sepetu i uz truckanje taljiga ispade. I brat mu Tale se nikad ne vrati da ga potrazi. Tako u Caplju postadose jedini rod Talicima iz Sehovaca.

Iz dalekih zemalja u Caplje stigose vlaska plemena. To su ustvari bili divlji cobani koji su pod to brdo dosli za ovcama i krmadima. Ovce i krmad se pripitomise na bogatim barama a crni cobani nikad. Jedan od njih u ovo moderno vrijeme postade sejtan i mnogo zla nanese narodima iz okolnih mjesta. Zvali ga Nedjeljko i to mu ime ostade.

Onu caplju sto odnese Hasu pokusavali su da uhvate na gvozdja, mamili je raznim mamilima ali ona se jednom sa kamena otisnu i nestade tamo za izlaskom sunca. U proljece se ponovo vracala na onaj kamen ali tamo vise nije bilo ni kamena na kamenu. Tu se nastanise mnoga capljanska plemena i podigose dzamiju.

U narednih nekoliko stoljeca tu se oglasavao ezan ali i ona pade u posljednjem ratu. Danas grade neku drugaciju, ko montaznu dzamiju. Onu caplju pocese zvati hadziroda, zbog tih odlazaka prema istoku i kazu da su je vidjeli tamo gdje muslimani idu jednom godisnje. Eto ta hadziroda postade prva hadzinica u Caplju. Da li je neko od Capljanaca obavio hadz to ova prica ne zna ali Caplje postade veliko selo, vece od nekih carsija.

Iz ovog sela se vidi Sanski most preko kojeg su Capljanci isli kod onih Sehovljana da medjusobno svercuju. Tu se razvise posebni odnosi. Narociti odnos bio je preko one sejtanske vode izmedju Hase i pobre mu Hasana. Kakav je to sladak sverc bio.

Ispod one druge bare prema drevnom gradu Kamicku koji nadkriljuje planina Mulez bila je jos jedna velika livada na kojoj se nastanise cuveni cobani Kevari. Drevni grad Kamicak je star ali Mulez je jos stariji i narod pripovijeda da na vrhu ima halka na koju su se vezali brodovi. Pomislio bi neko da je sam Nuh pejgamber tu vezao svoju ladju. Ali prica ide dalje pa kaze kako se za vjetrovitog vremena u kanjon Sane pod Mulezom baci sesir i vjetar mu danima ne da da padne na zemlju. Elem, selo u kojem su zivjeli Kevari zvalo se Luzani zbog luga bogatog raznim raslinjem za izradu kurzana i raznih sepeta za upotrebu seljacima. Cobani su izvodili cuvenu cobansku igru koja se razvila na sve strane. Igra se zvala kevanje i zbog toga i njih nazvase kevari.

Posto su cesto izbivali iz Luzana na jednom brdascu sagrade nekoliko cobanskih kuca a odmah ispod igralista za kevanje. Koja je to igra bila Allahu dragi! I tu u seocetu nice prelijepa dzamija sa drvenom munarom. A kako je igra izgledala...

Iskopaju ti ogromni cobani kevama rupu. Keve usjeku u lugu i ostave zilavi nakrivljeni dio na vrhu. Od grabovine naprave mali valjak koji nazvase krma (po krmetu) jer je stalno bila u blatu. Svi ti cobani stoje u ukopanim stopama koje zovu kuce i okrecu se oko rupe naslonjeni na keve. Jedan igrac izvan "kuce" u barama preza da uskoci u jednu kucu dok se kevari okrecu u cavrndiju. U toj trci mora drveno krme ubaciti u rupu a istovremeno iz kuce potisnuti jednog kevara. Tako osvaja kucu a beskucnik ide u bare. Ta se igra procula na cijelom prostoru Bosne i dolazili su cobani da se ogledaju u ovoj cobanskoj igri. Malo seoce nazvase Kevo po toj izmisljenoj igri. Iznad seoceta nastanise se divlji cobani Vlasi. I oni su dolazili na igraliste. Mnoge se okumise sa komsijama. Vremenom ti isti divlji cobani iskrive ime sela Kijevo valjda po ruskom Kijevu gdje su kulturom naginjali. To nakaradno ime i danas ostade. Valjda ce ga promijeniti danasnji Kevljani.

Vaznost kevanja se procula diljem svijeta i uvrstise ga u malo kultivisanom obliku u Olimpijske igre. Hokej na travi postade slavan na nekoliko kontinenata. A u dalekoj Indiji postade nacionalni sport. Za uzvrat Kevljanima zbog izmisljene igre Indijci poslase Cigane. Tako uz kevanje stize i muzika.

Kevo i Caplje su dva susjedna sela bez granica. I tu se razvi sverc ali toliko tajnovit da se ni danas ne zna cime svercuju. U capljanskim barama u posljednjem ratu sagradise aerodrom. Slijetala je tu zaboravljena avijacija sa cetnickim oznakama. Skakali su i padobranci. Aerodrom su imislili Vlasi da na barama piju i mitinguju. Hasu tu prisilno dovedose da uredjuje pistu i prikuplja padobrane. Jednom im svasta izgovori pa ga umlatise. To Hase i danas pamti pa ceka da se Vlasi vrate da izmiri dugove.

Negdje tamo daleko preko Sane vide se kevljacke bare. Na tim barama je nekad davno na uskoj pruzi zapuhano stajao voz u pari ko podivljali zmaj. Vristeci i hukteci od trke po Grmecu taj cuveni Ciro je bio uvijek u isto vrijeme na Kljevackim barama. Po njemu su stimali sahat. Na tim istim Kljevcima pobise Vlasi sve musko i nevlasko. A negdje u tabrdju Grmeca nalazi se groblje starije od najstarijih ljudi koji pamte. Kazu da bi mogli biti stecci. Upravo izmedju kljevackih i capljanskih bara brzuca Sana.

U tjesnacu izmedu bara pripremani su splavovi za odvoz oblovine cak do Smedereva a prije sto godina do tog mjesta plovila je sanska ladja. Vlasnik ladje je seljacima naplacivao razgledanje plovila u zitu i tako kad se ladja natovari otplovi do Save i Dunava, do Siska i proda zito. Sana vise nije plovna za ladjare ali i danas na Delica brodu u Sanskom mostu u mulju spava zaboravljena ladja kao dokaz.

Posto su Cekici bezi imali trkaliste u Kruharima i Capjanci nabave trkace konje. I danas se pod Capljem prema Sanskom Mostu nalazi trkaliste. Did Sarcevic je narocito bio poznat pa danas njegov unuk nastavlja tradiciju dida. A Kumalici to naravno nisu mogli pregoriti pa i oni nabave konje. I danas na cijelom prostoru sanske doline istrcavaju trkaci konji a bogme i oni malehni bosanski.

A dje nam je Hase?

Hase ostari. Jedino nije ostarila ona flasa koju stalno poteze. Tu flasu je u naslijedje ostavio sinu Hasi. I unuk mu se zove Hase. Tako se Hasino ime prenosilo u familiju.

Hase je sve vise sam. Tajno uradi nekoliko tajni koju ova prica nece tracati i time naljutiti djecu. Njegova hanuma je skoro preselila na onaj svijet. Rahmet joj dusi. Sjedi Hase pod onom sljivom i gleda u visine. Allah dragi zna sta misli. Mozda ceka onu hadzirodu da ga ponovo podigne u visine i odnese.

Ali caplja ne dolazi. Ona se spusta na neke druge bare i cuci na nekom drugom kamenu na kamenu. Davno je to bilo kad je ona Hasu donijela pod Kumalica stranu i tu ga ispustila. Potomak od tog Hase o kojem govorim danas zivi blizu Kumalica strane i zove se Hase. Poteze iz one iste flase. Ima, dva sina. Jedan se odmetnu u slikare a jedan u lugare i celare. Ima i cer o kojoj necemo govoriti. Ima i unuku koja na njega lici i on je posebno voli. Rodio mu se skoro i unuk i naravno zove se Hase. Nece umirati jer mu se zivi. Vraca mu se zaboravljena mladost i to se u onoj tajnovitoj tajni ocituje.

Tamo gdje je pala flasa, tamo gdje je pao Hase u kumu su ostali historijski tragovi. Jedino kuma sve vise nestaje. Sto god Sana donese Kumalici prodaju. Tako su naucili visoki biznis. Hase ce mozda izmisliti i neke druge strojeve. Onaj sejtanski se procu po Bosni i susjednim zemljama pa ga kopirase. Za kotlom odjezdise sljive pa se razmnozise. Pokusala je neka antirakijska inkvizicija da stroj pokvari i ugasi ali podmitise ih sejtanskom rakijom pa sad prose po gradovima za sejtansko pice. Kazu uzeo ih sejtan pod svoje. Stroj se i dalje dimi a rakija curi.

Veseli i dalje pivaju ko horozi. Kukavice se ohrabre i reze kao cuke a oni najpijaniji se valjaju pored kotla ko krmad.

Samo Hase uspravan hoda jer mu sejtanska voda ne more nista.

A i ova prica za djecu je za onu djecu koja vise nisu djeca.

Sanski Most, oktobar 1998.

Prethodna Sadrzaj Slijedeca

Dino Kassalo - Iz monografije "Planeta Neretva"

Home Info Arhiva
Novi broj Trazi Linkovi
Redakcija Pretplata Kontakt

Casopis Most je upisan u evidenciju javnih glasila R BiH pod brojem 536 od 30.11.1995.
i oslobodjen je placanja poreza na promet.
ISSN 0350-6517

Na vrh

Copyright 1995-1999 Casopis Most Mostar Bosna i Hercegovina
Sadrzaj obnovljen: 14-05-2004

Design by 1998-1999 HarisTucakovic, Sweden
oo