o
Mostujte sa nama
Arhiva
Ramiz Pandur - Medaljoni Kujundziluka

Home Info Arhiva
Novi broj Trazi Linkovi
Redakcija Pretplata Kontakt

Broj 120-121 (31-32 - nova serija)

Godina XXV novembar-decembar/studeni-prosinac 1999.
Prethodna Sadrzaj Slijedeca

Edin Huskovic
S ONU STRANU SMRTI

Priznati samome sebi kako, uvijek, kad iz snene tame ugleda svjetlo dana, iz rasklimanog kreveta oronule sobe, svaki predstojeci dan izgleda sve besmisleniji, bezizgledniji, nije nimalo lako.

A takve je osjecaje Hamica sve teze odagnavao, nastojeci ih pravilno preusmjeriti, ili psiholoski suzbiti, kad ih vec nije mogao nadvladati. Jer Hamicu, kao i vecinu ljudi u njegovu dobu, mucili su cisto egzistencijalni problemi: kako sam, bez icije pomoci, jer nikoga bliskoga nije ni imao, prevaliti ono beskonacno dugo vrijeme koje cini jedan mjesec, od prvog do prvog, pretpostavimo, jer prvi dan u mjesecu, uglavnom, nije onaj u kojem se dobije penzijsko sljedovanje, vec se mizernth 150 KM ceka jos nekoliko dana, ili sedmica, ili se zakonskim dekretom ta duznost drzave prema umirovljenim gradjanima prolongira na neko tesko odredivo vrijeme.

I snovi, pred takve dane, teski su i nesnosljivi. A to je ona vrsta snova cije visestruke posljedice ne nestaju sa prvim jutarnjim svitanjem, vec se razliciti i naizmjenicni njihovi uticaji nadovezuju na novi dan. U zadnje vrijeme, svaki dan. I noci koje uzrokuju strepnju pred nepoznatim i strasnim iskustvima koja one donose same po sebi, kakav je posljednji Hamicin san.

Ide Hamica niz mokru i uglacanu kujundzilucku kaldrmu. Svjetlost je takva da moze pripadati i ranom jutru i posljednjem sutonu. A koje je zaista doba Hamica nije znao, kao sto i pravac kojim se kretao uopste nije vodio njegovu domu, mada je imao tu namjeru, jer namjere i postupci kako ih ostvariti u snovima su obicno kontradiktorni, ili nepovezani, i to na one nacine kojih postanemo svjesni tek nekoliko trenutaka nakoj budjenja.

Niz mokru i uglacanu kaldrmu kretao se Hamica, prema improvizovanom mostu, prolazeci pored zamandaljenih radnji. Najednom, iz zatvorenih prostora, poput plinovitih aveti, podjose prema njemu sitne i brze prilike, nalik na djecu, sa vidnom namjerom da ga okruze ili stave pod kontrolu sopstvenih kretnji. Kad mu se posve priblizise, on zaista prepozna djecicu, upijeno blijedu i prozirnu, sa dugim, ukocenim rukama i bjelasastim dlanovima, u vidu prosnje, okrenutih prema njemu. Rezak strah obuze mu grudi i uspori kretnje. Htjede nesto reci, ali umjesto suvislih rijeci on samo ispusti neartikulisano jak glas od kojeg se i sam prenu... i polefi... ne znajuci kamo i u kojem smjeru. Samo je pod sobom gledao jeziva djecja tijela, i njihove ruke, i dlanove cija mu je bjelina uskoro jos jedina bila vidna. A taj neocekivani let zavrsio je iznenadnim i mucnim, budjenjem, nezgrapnim prelazom iz predjela sna u svijet jave, premostenjem linije koja je sve manje granica a sve vise veza izmedju dvije, za Hamicu, sad vec grozomorne dimenzije.

I svi dani u posljednjih 15 godina za Hamicu su isti; kao jaje jajetu, posve identicni. Uobicajeno, za ljude u njegovu dobu, budjenje u 3 ili 4 sata ujutro; prevrtanje po krevetu i "hvatanje zjala", kako bi sam cesto pomislio, do onog "termina" predodredjenog za izlazak na ulicu svih onih ljudi kojima je, kao i Hamici, zivotni sat vec odavno stao kucati i svi se samo poput duhova krecu progonjeni prokletstvom vjecitog nespokoja sa potpunom nemogucnoscu da se nekad i negdje domognu vlastita mira.

Pa tako smrt takvih osoba za ostale ljude, njima vise ili manje bliske, ne predstavlja ono sto bi smrt sama po sebi i trebala da predstavlja, vec njihov odlazak sa ovoga svijeta za druge je samo logican slijed zbog kojeg se niko ne bi trebao narocito zabrinuti, ili uzbuniti, niko do onih staraca koji su u slicnoj, pa tako i vrlo nezavidnoj, zivotnoj situaciji.

Takvog je saznanja Hamica postao svjestan nedavno, na posljednjoj sahrani kojoj je prisustvovao, otpracaju dugogodignjeg prijatelja sa kojim je, moze slobodno reci, kroz cijelo svoje zrelo razdoblje proveo mnoge godine zivota.

Komemoracija kojoj je tada prisustvovao, vise nego bilo koja druga prije, kod njega je pobudila teske i mnogostruke pobude, razlicite osjecaje koji su ga svaki za sebe, i sa jakim intenzitetom, konacno uvjerili u besmisao i prolaznost vlastita zivota, postojanje onih egzistencijalnlh bespuca na kojima nikad i nigdje nije pronasao vlastito duhovno uporiste, niti mu se ikad zaista priblizio.

Sada, sve one principijelne, ili bilo koje druge, zivotne vrijednosti s kojima je Hamica vise ili manje bio srastao, prerasle su tek u puka sjecanja, fragmentarni misaoni film koji sve vise blijedi gubeci vlastiti rezolucioni kvalitet.

Tako da sva ta sjecanja, koliko god snazna da bila, pocinju se medjusobno premetati, prozimati, lagano uplivati u onaj dio negativne mozdane aktivnosti koju nazivamo senilnoscu.
Radoslav Tadic - Bez naziva

Djetinjstvo, mracan tunel odavno izgubljenih radosti, dio zivota zauvijek izgubljen i potisnut naslagama mnogih godina. Mladenacno doba: vrijeme za koje jedino zna da je proslo sagorjevsi i utrnuvsi kao plamen, svjetlost, jaka i prodorna, ugasla je iznenadno, ne ostavivsi traga. Zrelo razdoblje Hamicina zivota: faza postojanja koju je obiljezila Fatma davsi mu epitet mirnog i sretnog razdoblja, potpuna smisaonost pred mracan epilog jedne price poslije Fatminog odlaska.

Zaista, Fatmina smrt za Hamicu je oznacila i pocetak svojevrsnog zivotnog sunovracenja. Ta je covjekova propast ona od najgore vrste stradanja uopste, gubitak oslonca koji vremenom prestaje biti navika a postaje susta potrebitost.

Stoga su od svlh slika Hamicinog sjecanja upravo one koje se odnose na njegovu zivotnu saputnicu i dalje ostale nejupecatljivije, i sav zal zbog mnogih izgubljenih trenutaka sublimirali su se u jednu jedinu Hamicinu teznju: snaznu i nesagorivu zelju da jos jedanput ugleda prelijepo Fatmino lice, i njen stas, ili uhvati bilo koji od onih specificnih pokreta kojima je i u proslosti ona mala zarobiti njegov um i ostavit ga zadivljenog i sretnog.

No Fatma je zauvijek izgubljena, kao i sve radosti koje mu je pricinjavala do onog trenutka kad je iznenada preminula, radosti ciji je uticaj posve neocekivano prerastao sve one ostatke strasti kojima je kroz cijelo vrijeme svoga rada i djelovanja neobicno bio odan.

Jer bio je Hamica i skojevac, i omladinski sekretar, prvoborac, nakon NOB-a uticajniji i politicki komesar sa prilicnim ovlastima i odgovornoscu, mocna i samodovoljna organizacija prema kojoj se Hamica postavio kao istaknut i jak pojedinac, a opet, sasvim u skladu sa onim sto se od njega, kao druga i pogodnog aktiviste, u svakom momentu ocekivalo - potpuna zrtva i spremnost da se, blagovremeno i predano, bespogovorno pristupi svakom zadatku, zanemarujuci njegovu zahtjevnost ili velicinu.

I dan danas, opiruci se starackoj zaboravnosti, Hamica u drustvu, za tavlom, ili sahom, govori o minulim vremenima, vlastitim dozivljajima i dogadjajima, koji su "moze se slobodno reci obiljezili cijelu jednu istorijsku epohu".

A takva njegova izlaganja, u drustvu drugih staraca, sve vise nalikuju monologu bez kraja i svrhe.

Jer oni ga cesto i ne slusaju.

A i kad slusaju, iz vida gube mnoge skrivene, ali i nepobitne istine.

Da cijeli ovaj svijet, kao i vrijeme u njemu, predstavlja beskonacan i strasan vrtlog. Da je sve stvoreno, vidljivo i nevidljivo, prolazan i mizeran faktor pa makar se vijek necega mjerio i trilijunima godina. Pa gdje je onda smisao i svrha Hamicina zivota ili sistema kojeg je, izmedju ostalih, sve su prilike, uzalud tvorio? Kao i smisao ili svrha svih onih sistema i Hamica prije, za vrijeme, i poslije njega. A da li im neko znade broj? Ili uzrok? Broj zasigurno ne, ali uzrok mora da lezi u jednoj neshvatljivoj, a za covjeka izrazito kobnoj ljudskoj osobini: da svoje ionako prekratko postojanje besmisleno podredjuje jos kratkorocnijim interesima i u ime vlastite moci i culnog zadovoljstva cijeli jedan vijek, sve do potpune iznemoglosti, izgori u nizim nagonima pohote i zavisti koji od svakog ljudskog bica kojim ovladaju nacine muklu i hinjavu zvvijer.

Ali samo za kratko, jer nakon neumitne smrti, ta jedina pravda ne zavrsava za svakog isto.

Koliko li iznenadjenje, na primjer, ceka jadnog Hamicu kad, vec iduce noci, on bude prisiljen napustiti vlastito tijelo i posve se prepustiti izrazito superiornim bicima doslima niotkud. Bicima (tad ce spoznati) mocnim i sveznanim. A u samo jednom trenutku on ce osjetiti beskrajno duboko pokajanje. Gorak osjecaj jer je cijelo vrijeme jednog podarenog zivota bio jako udaljen od njegova prioritetna smisla. Udaljen, ne zbog njegove skrivenosti ili nedostupnosti, vec najprije zbog vlastite nespremnosti da se ikad i zbog cega iskreno zapita o stvarnoj svrsi postojanja u odnosu na sebe, pojavni svijet, njegove zakonitosti, svrhu i razloge postojanja.

Vapit ce Hamica povratku u tijelo, ali svi astralni putevi bit ce zatvoreni i transcendentalna cestica (koja je on sam) zajedno sa umom i svim suptilnim tijelima, dozivljavat ce nova i nepoznata iskustva s one strane smrti.

Prethodna Sadrzaj Slijedeca

Dino Kassalo - Iz monografije "Planeta Neretva"

Home Info Arhiva
Novi broj Trazi Linkovi
Redakcija Pretplata Kontakt

Casopis Most je upisan u evidenciju javnih glasila R BiH pod brojem 536 od 30.11.1995.
i oslobodjen je placanja poreza na promet.
ISSN 0350-6517

Na vrh

Copyright 1995-1999 Casopis Most Mostar Bosna i Hercegovina
Sadrzaj obnovljen: 14-05-2004

Design by 1998-1999 HarisTucakovic, Sweden
oo