Senad Duran
MOST KOJI CEKA SVOJU
DUSU
Zapis o jednom srusenom mostu u Zenici |
Mostovi su poput
ljudi. Dok traju u vremenu i dok ih sluzi
zdravlje svi su sretni na isti nacin.
Onda kada dodje zeman i nevolja svaki je
nesretan na svoj nacin. Ima
mostova cije nesrece su goleme i silne pa
ih nije lako preboljeti. Ima i onih koje
zadesi kakva nevolja, ali dadne Bog da se
brzo i lako oporave i usprave. A ima i
onih koji zakratko pokleknu da bi se
netom digli i nastavili da sluze ljudima
i traju kao da se nista nije desilo i kao
da je sa njima sve u redu. A nije tako i
u skrivenoj nutrini takvih mostova ostane
neki duboki zal i gorcina. Zadese se tako
neki ljudi i neko vrijeme koji im presude
da budu ono sto nisu, otmu im ono
najdragocjenije - vlastitu dusu, a usade
u njih nesto strano, sto zivot i trajanje
pretvara u tihu i tajnu patnju.
Ima jedan takav most u gradu
Zenici, takorec u njenom srcu, kojeg i
danas zovu Kameni most, onako kako su ga,
valjda, nazvali u ona daleka vremena,
mozebiti negdje oko 1688. (H 1117), kada
se njegov neveliki luk od tesanog kamena
i sedre vjencao sa obalama hirovite
rjecice Koceve.
Zasto bas ime Kameni most,
kada je u ta vremena u
bosanskohercegovackoj basci uglavnom i
nicalo raskosno kameno graditeljsko
cvijece od kula, minareta, mostova i
ostalog, sto se propinjalo tanko i vitko
i u struku i u luku, pod nebeskim svodom
i nad vodom? Mozda je to bila potreba da
se napravi razlika u odnosu na staru
drvenu cupriju na rijeci Bosni
koja se nalazila na istom putu koji je
presijecao zenicku kotlinu. A mozebiti da
je tadasnjim stanovnicima zabacene i
siromasne zenicke kasabe, u kojoj su se
kuce i svi ostali javni objekti gradili
od pecene ilovace, cvrstina i bjelina
mosta ulijevala postovanje i divljenje
koje je naslo svoje mjesto i u njegovom
imenu. I sagradjen tako da bude slican
mostarskom, prvobitno pomalo samotan u
svom zagrljaju sa rijekom, zenicki
Kameni most donio je sa sobom
nevelik, ali dragocjen dasak
dostojanstvenosti, ljepote i elegancije
tadasnjih zvjezdanih trenutaka turskog
graditeljstva u sivilo jedne zagubljene i
minorne varosi. U tome je skriveno ono
sto bi mogli nazvati njegovom dusom,
lijepom i cistom, kakva i jeste dusa
onoga sto se stvara plemenitim ciljem i
zahvalnoscu i sto je dostojno da traje i
istrajava na horizonu svijeta i ljudskog
pamcenja.
Sa pucine vremena do nasih dana stigao je
talas usmene predaje da je most sagradio Esad
eff. Luk zvani Budimlija, rodom
iz Zenice. Nakon sto je
stekao novac u sluzbi kadije u Budimu,
poslusao je savjet svoga oca i ostavio
iza sebe hajrat (dobrocinstvo) kakav po
ljepoti i svrsi nije sagradio nijedan
pojedinac ni prije ni poslije njega. Ali,
sudbina se gorko poigrala sa mostom i
njegovim graditeljem.
Prema sjecanju i kazivanju prethodne
generacije Zenicana na sredini mosta, na
kamenoj ogradi, bio je tarih na kojem je
pisalo:
"Ovaj cvrsti most podize
ugledni kadija Esad eff. Luk - Budimlija
na carskoj dzadi za sve mjestanine i
prolaznike.
Neka za ovaj hajrat nagradi Allah
dobrotvora." |
 |
Korkaluk - ograda mosta i sa njom tarih
sruseni su i nestali negdje u prvoj
deceniji Austro-ugarske vlasti. Ime
njegovog graditelja posljednji put ce sa
divljenjem, zahvalnoscu i postovanjem
izgovarati Zenicani godine 1900., kada je
most izdrzao nezapamcenu poplavu rijeke Koceve,
koja je tom prilikom do temelja srusila i
odnijela zeljezni most uzane pruge
Sarajevo - B. Brod. Od tog
vremena, sa izgubljenim tarihom u rijeci
ljudskog zaborava, Kameni most ostao je
bez dragocjenog dijela svoje duse, koja
ce se u aprilu 1945. godine potpuno
zagubiti u eksploziji kojom su njemacke
trupe srusile most prilikom povlacenja iz
Zenice. Po okolnim bascama
ostale su da leze kamene krhotine kao
bjelicaste rane te duse o kojoj u to
vrijeme niko nije mogao, niti zelio da
misli.
Ono sto je umjesto skladnog kamenog luka
na brzinu sagradjeno da sluzi svrsi tesko
da bi se moglo nazvati mostom, a jos
manje kamenim, jer je to bila obicna
ravna betonska ploca. Pa ipak, tu
neuglednu plocu, bolje reci to mjesto,
ljudi su i dalje zvali Kameni most i tako
je ostalo do dana danasnjeg.
Kao sto rekoh, mostovi su poput ljudi.
Nisu im slicne samo nesrece i srece, nego
i duse sviknute na tugu i duga cekanja.
Ostavljeni kao kameni darovi onog sto je
najbolje u ljudima i zagledani u vodu
koja sve donosi sve odnosi, mostovi su
pouzdani cuvari ljudskog sna i nade.
Jednom podignuti u osvit nekog sretnog
dana kao da su oduvijek bili tu. Jednom
sruseni u sumrak nekog nesretnog dana kao
da nisu nikad ni sruseni. Slicno ljudima,
jedan njihov nevidljivi dio ostaje tu
gdje je oduvijek bio i preko njeg
nastavljaju da hode ljudske misli,
navike, uspomene i ceznje.
Pravi ljudi i pravi mostovi ne mogu nista
izgubiti zauvijek. Jer to sto imaju i od
cega su sazdani neunistva je srz svijeta.
Prije nekoliko mjeseci najveci
bosanskohercegovacki maketar, zastitnik i
bastenik kulturnog nasljedja gosp.
Mesud Saric, covjek cija je
vjesta ruka izgradila makete starih i
nadaleko cuvenih carsija i drugih
objekata graditeljske zaostavstine,
napisao je u listu
"Oslobodjenje" ove rijeci:
"Ja kao Zenicanin, u srcu i
dusi apelujem na sve strukture Zenice i
Kantona da obnove najveci historijsko-
kulturni spomenik kako bi se Zenicani
ponosili onako kako se Mostarci ponose.
Apelujuci na ovo voljan sam da iz svojih
skromnih prihoda dam prilog u vrijednosti
500 kg cementa, 1 m3 pijeska, historijski
idejni plan i crtez za tarih na turskom i
bosanskom jeziku".
Citajuci njegovo pismo prisjetio sam se
nostalgicnog monologa Andricevog
Alihodze u romanu "Na
Drini cuprija". Zacaran
uzbudljivom iluzijom o trajnosti, ljepoti
i skladu ljudskih tvorevina koje ne mogu
a da se ne radjaju iz najcistijih
ljudskih i bozijih vrlina, u sivom
vidokrugu pesimizma Alihodza nazire
besmrtnu svjetlost "velikih
i umnih a dusevnih ljudi koji ce za
boziju ljubav podizati trajne gradjevine,
da bi zemlja bila ljepsa i covjek na njoj
zivio lakse i bolje."
Duboko u sebi, u tajnom i
skrivenom zivom damaru i zenicki Kameni
most sluti tu istinu i strpljivo ceka na
dan kada ce mu ljudi vratiti otetu i
rasturenu dusu, da jednom i za njega
prestanu gorcine. |
|
