o

Home Info Arhiva
Novi broj Trazi Linkovi
Redakcija Pretplata Kontakt

Broj 110-111 (21-22 - nova serija)

Godina XXV januar-sijecanj/februar-veljaca 1999.
Prethodna Sadrzaj Slijedeca

Dzemal Humo
PRLICEV PUCANJ U HAJRUDINA
Dnevnik iz pakla

Jablanica, nedjelja, 14. novembra 1993. god.

Neprekidni vijenac visokih dinarskih planina, od Istre do Boke Kotorske i dalje, sto se proteze paralelno Jadranskom moru, gradi teritorijalnu i klimatsku barijeru izmedju Primorja i Zaledja, u nasem slucaju Bosne i Hercegovine i dalje - Panonije. Mnogo vijekova pa i milenija, ove su planine bile i civilizacijska barijera, buduci da se stare anticke kulture, koje su milenijima nicale na obalama Sredozemlja, nisu mogle reproducirati i u unutrasnjosti, pa odatle i historijski pomak medju ovim prostorima, odnosno njihovim izlascima pod reflektore historijske pozornice.

Prvo anticko naselje, mogli bi smo kazati i polis, na ovom dijelu Jadrana, Narona pri uscu Neretve, datirano je oko 500 god. Nove ere, pa Drijevi, Gabela i poslije Pocitelj na Neretvi, 500 god. kasnije, uzvodno Mostar, opet 500 god. kasnije, svoj opstanak i razvoj morali su vezati za svoje Zaledje, pa odatle i imperativ izgradnje prikladnih komunikacija, odnosno puteva.

No, na ovom putu prema Zaledju, tj. dolinama rijeke Bosne i Vrbasa, isprijecio se cijeli grozd visokih planina, sa vrhovima nekih od njih vise i od 2000 metara nadmorske visine: Velez, Prenj, Cabulja, Cvrsnica, Bjelasnica, Bitovnja, Vran, Vranica, Ljubusa, Radusa i dva planinska prevoja odnosno moguca prelaza: Ivan i Makljen, koji su cijelu zimu skoro stalno pod snijegom, sto ce reci - neprohodni.

Izmedju najveceg broja ovih planina probija se Neretva, sa svojim mnogobrojnim pritokama i pritokama ovih pritoka, ciji se brojni kanjoni, odnosno obalni masivi, strmoglavo obrusavaju u rijeku.

Neretva od svog izvora, skoro polovicom svoga toka, tece pravcem jugoistok - sjeverozapad, da bi se kod Konjica predomislila, pa naglo skrenula "nalevo krug" i umjesto da tece u dosadasnjem pravcu, prema Vrbasu i Savi, ona se skrenula ka Jadranu. Naime, kada, na karti, povucemo pravu liniju od Konjica do Gornjeg Vakufa, onda dobijemo skoro pravu liniju od izvora Neretve do Jajca, pa i dalje. To je stari tok Neretve, cito sam to svojevremeno, ali je eto, u nekom geolaskom dobu, gdje je vremenska jedinica 100 miliona godina, kada su se ove planine lomile, pretumbavale i dzombosavale, promijenila svoj tok i umjesto Crnog, odabrala drugo, mnogo ljepse, Jadransko more.

Kadgod prodjem Aleksinim Hanom, a proso sam ovud hiljade puta, ona me ogromna krecnjacka torta, sa stotinu sedimentnih filova, uvijek odmami u Praproslost, milijarde godina unatrag i svaki put potakne, da sebi docaram taj vakat, to vrijeme Nastanka, kada se radjala, porodila i stasavala ova nasa Primadona.

I od spomenutih prvih naselja i gradova na uscu, odnosno donjem toku Neretve, neimari su danima, mjesecima, godinama, decenijama, stoljecima, evo i milenijima gradili ovdje puteve pa pruge, jer im Bog nije podario srecu ko Dalmatincima, da kad umoce prst u more imaju vezu sa cilim svitom. Islo se mic po mic, stopa po stopa, prvo sohama, klinovima, spicama, cuskijama, macolama, tokmacima, stamplovima, lopatama, krasnama, naramcima, traljama, tovarima, civarama, japanerima, huntovima, kompresorima, lagumima i minama, konjskim i volovskim arabama, taljigama, saonama, buldozerima, utovarivacima, damperima, barutom pa dinamitom, parnim pa motornim valjkom, asfaltnom bazom, finiserima. Prvo su radili robovi, legionari, kulucari, pa argati, zatvorenici i zarobljenici, askeri, vojnici, dundjeri, kaldrmdzije, klesari, duvardzije, cimermani, lagumdzije, mineri, nitneri, svajseri, kesonci, ronioci, monteri, armiraci, betonirci, traseri, figuranti i paliri, kiridzije, furmani i soferi, elektricari i strojari, poslovodje i nadzornici, tehnicari i inzinjeri. Hoo... ruk, hoo... ruk, i tako milenijima.

Vode se prvo prelazile na gazu, na mijehu, pa brvnom, ladjom, cuprijom na lance, zicarom, catarom, kamenom na cemer, gvozdjenom, armiranobetonskom i evo sad ovim mostovima od prenapregnutog betona, sto se lahko skontaju na kompjuteru.

Prvo se pravile staze i bogaze, da se samo pjesaku noga ne slomi u skripu, pa onda putevi za konjanike, za natovarenog konja, za karavan, za konjsku arabu, za auto, za sleper, za Ciru, za elektricnu zeljeznicu.

Uz puteve se gradili hanovi, karavan saraji i karaule, jedni da putnicima, kiridzijama, konjima i devama pruze smjestaj, okrijepu i odmor, a drugi da ih stite od uskoka, hajduka i svih drugih haramija. Danas se uz autoceste grade stanice i moteli, a njima patrolira saobracajna murija u autima, i helikopterima, da nas brani od nas samih, sto mahnito i pjano zurlamo ovim dzadama.

Prvi karavanski put koji je proso ovom regijom, tzv. Rimski put, iso je od Usca kroz Gabelsko - Capljinsko polje, peo se na Muminovacu, iso Dubravama, u Nevesinjsko polje, izlazio iz polja kod Luke, pa, preko Zaborana i Boraka, silazio na prostor danasnjeg Konjica, gdje se put racvo prema Ivanu i Makljenu, odnosno rijekama Bosni i Vrbasu.

* * *
Izgradnjom Mostara i njegovim postankom kulturnog, privrednog i vojnog centra Hercegovine, trasa ovog puta sada sa Dubrava silazi u Mostarsko polje, i Bijelim poljem ide na Porim, pa Hanskim poljem, pa podno Bahtijevice i izlazi na stari put, kod Ratkamena. Ovaj put se sada zove Mostarska dzada, a on je i dalje samo karavanski sve do 1875. god., kada se uz samo korito Neretve, od Konjica do Mostara, probija nova trasa i put do Sarajeva i Prozora postaje sada kolski, mjesto dosadasnjeg karavanskog.

Uz brojne preinake, dogradnje, osiguranja i devijacije, te kompletno izmjestanje iz Akumulacije, na dionici Konjic - Jablanica, zadrzace istu trasu sve do 1965. god., kada se pravi novi put, od Bune do Pocitelja, pa trasa i ovdje vodi uz Neretvu, a ne vise Dubravskom visoravni. Put tada dobiva i svoj novi naziv tj. kod, M-17.

"Paralelno" putu, gradi se i zeljeznica uzanog kolosjeka - popularni Ciro, pustena u saobracaj 1893 god.(?), kojom smo najbrze za 7 sahata stizali u Sarajevo, svi mrcavi, od silna gara, ko odzacari, i podbuhli od ugljenmonoksida, kojim je lokomotiva nemilice punila sve usputne, mnogobrojne, tunele. Vozovi bi polazili sa svojih polaznih stacija: Dubrovnika i Zelenike u Boki Kotorskoj i spajali se u Uskoplju, vozili do Huma i primali voz koji je polazio iz Bilece, a od II svj. rata iz Titograda, pa formirali kompoziciju u Gabeli, primivsi voz iz Metkovica, a od II svj. rata iz Ploca, i stizali u Mostar, najcesce, puni ko sipak i nama bi preostalo samo da prestojimo u kupeu ili hodniku ili, nerijetko, na papuci vagona no izvanjoj strani voza. Ciro je vozio i do Beograda, kojeg smo prvo zvali Predstolnica a poslije Glavni grad, dva dana i dvije noci, 48 sahata, preko Visegrada, Sargana, Cacka i Donjeg Milanovca. Bio je, od 1938. god., i jedan motorni, elitni, koji je isao istim glajzom, skupi voz, koga smo zvali Ludi Sarajlija. Vozio je munjevito, i za nevjerovatna 4 sahata, prelazio put od Sarajeva do Mostara. Danasnji, elektricni, iso je 2 sahata. Motorni voz je, zbog skupe karte, najcesce iso poluprazan, i ja smo se i moja djevojka, buduca mi supruga, 26. juna 1955. god. u popodnevnim satima, dovezli sa njime iz Dubrovnika u Mostar, sami samcati, ne racunajuci, razumljivo, osoblje voza.

* * *
Ciro je bio Institucija. Ne samo za nas djecu nego i za odrasle. Ostao nam je, svima, u nezaboravnoj uspomeni na vakat i vremena naseg djetinjstva i rane mladosti, kad se cijeli zivot oko sebe vidi ruzicasto, i kad je isti garniran skoro samo pjesmom i smijehom. Sa njime smo mogli, Bogati, ici u nasih rodjaka nedaleko, u Capljinu i Gabelu, a da ne kazem i preko bijela svijeta, u Sarajevo i Dubrovnik, na primjer. Islo se, zbog duga puta, sa obaveznom brasenicom, koja se uvijek sastojala od peksimeta i gurabija u masnim fisecima i jednom bocom, da se puni vodom u usputnim stanicama. Tada su sendvici, konzerve, naresci, pastete i osvjezavajuca pica bili nepoznanice.

Na mostarskoj staciji smo uvijek, svi ukucani, ispracali svoje najblize i dugo, dugo mahali jedni drugim rupcima i njima trali suze. Otpravnik vozova bi izaso iz svog ureda, u plavoj uniformi sa crvenom sapkom na glavi i saobracajnim znakom - loparicem u ruci, stao mirno i dao 3 znaka, uzastopce: loparic pod lijevi pazuh, loparic ispruzen predase dole i loparic prema vozu, to je otpravnik davo naredjenja voznom osoblju: paznja, svi na svoja mjesta, polazak. A na celu kompozicije stoji Gara, crna i uglancana lokomotiva, sva u dimu i pari, hukce, dahce, brekce, fukce, stenje, frkce, sisti, susti, zvizdi, pisti, a iz nje stotinu avaza: Pi..., pi...- Hu..., hu...- Cu..., cu...- Fi..., fi...- Si..., si... i ceka ko zapeta strijela, spremna da zalaufa brojne poluge na svojim kotacima i krene usjajenom strekom, odnoseci nam najdraze, u neki tamo daleki i nepoznati svijet.

To je slika koja mi se stalno ponavljala i koju sam svaki put nanovo dozivljavo, zamisljajuci sebe kako odlazim u Afriku, u dzunglu, da svucem sa sebe sve svoje rutine, pripasem macetu, pustim dugu kosu, da drugujem sa Tarzanon, majmunima, lavovima, tigrovima, slonovima i inim stvorenjima tog divnog, meni nadasve dragog i milog svijeta. I da pobjegnem i od babe i od majke, od njihovih zanovjetanja i zvocanja: te de ovo, te nemoj sine ono; od domacih zadaca koje moram uredno ispisat, inace me sleduje cvoka od starije brace, te od ovih nasih tijesnih sokoka i od ovog svijeta koji neku svoju muku muci, a ja je ne poimam i, eto, da odem iz ovog u drugi slobodni i prostrani svijet, da se rijesim toplog duseka i ciste posteljine, do spavam na drvecu i na lijanama, plovim dzunglama i prasumama.

A uz Ivan, od Konjica do Bradine, zbog vrlo velikog uspona, voz je iso na 3 sine: srednja je bila nazubljena, za koju se kvacili zubcanici sa obje lokomotive, jedna ispred, a druga iza kompozicije, koje su je gurale uzastranu, odnosno kocile nizbrdo. Mladji covjek bi siso iz voza i, malo zureci, iso snjim uporedo.

Ciru je, 1966. god., zamijenio novoizgradjeni glajz-pruga nominalnog kolosjeka, elektrificirana i automatizirana, na svom cijelom putu od Sarajeva do Ploca. Odvojak za Dubrovnik i Zeleniku nije gradjen.

Na ovako nemogucoj konfiguraciji terena i za pute i za pruge, moralo se graditi, evo milenijima, nebrojne propuste, usjeke, zasjeke, nasipe, nadvoznjake, podvoznjake, vijadukte, tunele i mostove, pa se ne samo za ovu novu prugu, za koju kazu: Pola u zraku, pola u mraku, vec i za sve ostale saobracajnice na ovoj trasi, od pamtivjeka do danas, to isto moze reci. Razumljivo da se sve ovo, uvijek, moralo placati velikim i teskim parama, pa je tako osto zapamcen odgovor Mujage Komadine u Gradskom vijecu, na pitanje jednog vijecnika koliko ce pruga kostati: Kilo baruta - kilo zlata.

Jakub Hadzic - Razvaline od ljepote

Da bi se mogo, mozda u minijaturi, docarati elementarni segment ovog velicanstvenog neimarstva, pobrojacu samo mostove, koji su bili u funkciji neposredno pred ovaj rat, na pruzi i putu M-17 i njegovim odvojcima, odnosno prikljuccima, od Jablanice do granice sa Hrvatskom, kod Metkovica.

Po mom kontu, bilo je ravno 40 mostova, odreda velikih i skupih, a da ne kazem i dizajnerskih, konstruktorskih, arhitektonskih i historijskih rariteta, a kod izvjesnih sve to zajedno:

- Na zeljeznickoj trasi imamo 7 mostova: Gazela ispod Jablanice, preko Grabovke, preko Drezanke, u Rastanima, Ortijesu, preko Jasenice i preko Trebizata.

- Na trasi puta M-17 imamo 8 mostova: Most u Jablanici uz elektranu, na Aleksinu Hanu, Jasenjanski potok, Bijela, Bijelo Polje, viadukt Suhodolina, na Bregavi i Krupi..

- Preko Neretve tj. prikljuccima na M-17, imamo 16 mostova: Lug u Jablanici, Donja Jablanica, HE Grabovica, Dreznica, HE Salakovac, Vojno, Carina, Musala, Stari most, Luka, Tekija, Avijaticarski, Buna, Zito, Capljina - stari i Capljina - novi.

- Na uscu pritoka u Neretvu imamo 9 mostova: na Doljanki, Glogosnici, Grabovki, Drezanki, Cuprija na Radobolji, Buni, Jasenici, Cuprija na Bregavi i na Trebizatu.


* * *
Prije skoro pola stoljeca, ovaj put i ovu prugu, gradile su i omladinske radne brigade, iz cijele Jugoslavije. Desetine hiljada omladinaca i omladinki: seljaka, radnika, djaka, studenata, radilo je u sve tri smjene: i po kisi i po vjetru i celopeku, a okolne gore i planine lomile se od pjesme: "Mi smo drugu Titi obecanje dali, izgraditi prugu jos ovoga ljeta". To je bilo vrijeme i period, nikad u povijesti dozivljen na ovom prostoru, a nazalost, i vrijeme koje buduce generacije nece imati srecu da dozive. To je bio period svenarodnog elana, poleta, entuzijazma, ponosa, osjecaja osobnog digniteta i duboke vjere u nasu pobjednicku i zbratimljenu drustvenu zajednicu - Novu Jugoslaviju. To je bilo vrijeme kada smo, za samo par godina poslije zavrsetka rata, obnovili sve popaljene i razrusene kuce i vratili odbjeglu celjad u njih, kada su po cijeloj drzavi nicale fabrike, putevi, pruge, hidrocentrale, skole, stadioni, bolnice, odmaralista.... ko gljive poslije kise.

Samo par godina prije nego je ova zemlja ponovo probeharala i livade nam se osule poljskim cvijecem, pri povlacenju iz Mostara, Njemci i ustase, na svom putu bjezanja, srusile su sve mostove i tunele, od Mostara do Konjica: u Vojnu, na Drezanki, na Aleksinu Hanu, Prenjskim Vratima, u Rami i Ostroscu, a iza lokomotive prikacili, specijalno za ovu priliku izradjenu ralicu i bucali njome slipere, ko da su sibice, a ne zeljeznicki pragovi od ljute strzevine.

Dan prije oslobodjenja Mostara, tj. 13. februara '45, ustase su odvezli jos jedan, u nizu mnogih, ovaj put posljednji, transport, sa 80 i trojicom gradjana, od kojih se uspio vratiti samo jedan Vlado Miljan. U ovom transportu je odveden i Alica - Dragan Mrkonjic, cetrnaestogodisnjak, jedinac sin, jedine mi sestre Azeme. U Sarajevu je 3 dana pred oslobodjenje, tj. 3. aprila '45, na Marindvoru, na drvoredu, objeseno 106 ljudi i zena, od kojih 17 Mostaraca, onih iz posljednjeg transporta, sto je otiso iz Mostara 13. februara.

U prepunom podrumu vile jednog ljekara, zaboravio sam mu ime, na Skenderiji u Sarajevu, i na okolnom zemljistu, po oslobodjenju Sarajeva, nadjeno je stotine iskasapljenih leseva, i ovu sam tacnu cifru zaboravio: ruka, noga, slomljenih lubanja, koje su se kotrljale po zemlji, i virile iz plitko iskopanih jama.

Eto, to je bio posljednji ustaski pozdrav visokog ustaskog casnika i Viteza, Maksa Luburica svojoj Bosni i Hercegovini. I sada, pola stoljeca kasnije, gledamo isti film u novoj obradi, ali isti producent, isti scenarij, rezija, glumci, slike, stjegovi, muzika, mjesto dogadjaja. To nas sinovi, djeca, amidzici, rodjaci i komsije, Maksa Luburica, Jure Francetica, Andrije Artukovica, Rafe Bobana i inih zlocinaca i krvnika hoce da uljude i uvedu u Europu. Prvo su ovi papci uljudili i, kroz svoj antemurale christianitatis, uveli u svoju Europu, 1941. god., sve mostorske Abrahame, Haime, Davide i Isidore, pa onda Vase, Spase, Jefte i Jovane, i sada, evo, uvode Dzeme, Mirze, Ede i Emire. Ali, da bi nas uljudili, moraju nas prvo, ko i ove nase vjekovite komsije protjerati, pobiti, zensku nam celjad silovati, pokrstiti, zapaliti nam kuce, minirati dzamije, polomiti basluke u haremima, a cuprije, puteve i pruge razoriti.

Nastavak teksta

Prethodna Sadrzaj Slijedeca

Sead Hasanefendic - Pejzaz sa stablom i ruzicastim oblakom

Home Info Arhiva
Novi broj Trazi Linkovi
Redakcija Pretplata Kontakt

Casopis Most je upisan u evidenciju javnih glasila R BiH pod brojem 536 od 30.11.1995.
i oslobodjen je placanja poreza na promet.
ISSN 0350-6517

Na vrh

Copyright 1995-1999 Casopis Most Mostar Bosna i Hercegovina
Sadrzaj obnovljen: 22-01-2005

Design by 1998-1999
HarisTucakovic, Sweden
oo