|
Vakifi, imami, hafizi, kaligrafi
Mostarski Vuchjakovic'i potjechu iz Ljubushkog gdje je njihov najpoznatiji predak Nesuh-aga Vuchjakovic' 1559. godine bio dizdar tamoshnje tvrdjave u kojoj je iste godine podigao i jednu dzhamiju. On je, vjerovatno, zbog zasluga shto ih je chinio Carstvu u odbrani tih podruchja od Mletaka, ubrzo bio premjeshten na neku novu i vishu duzhnost u Mostar gdje su kasnije njegovi potomci od 1706. do 1835. godine vrshili duzhnost kapetana mostarske kapetanije. I samo prezime Vuchjak ili Vuchjakovic' ukazuje na slavensko porijeklo ove porodice koja je od najstarijih vremena zhivjela u Zapadnoj Hercegovini, odnosno u okolini Ljubushkog. Sigurno je neki predak danashnjih Vuchjakovic'a prihvatio islam i zasnovao muslimansku granu te porodice.
Nesuh-aga Vuchjakovic' (Vuchjak), sin Abdullaha, spada u red najznachajnijih vakifa Mostara i cijele Hercegovine. On je jedan od svega tridesetak nashih ljudi koji je sagradio potkupolnu dzhamiju na prostorima danashnje Bosne i Hercegovine. Vuchjakovic'a dzhamija je jedna od tri potkupolne dzhamije Mostara, a sagradjena je izmedju 1559. i 1564. godine, kada je legalizirana njegova vakufnama. Podaci iz tariha koji se i danas nalazi nad ulazom u dzhamiju ne slazhu se sa onim iz vakufname shto govori da je tarih pisan kasnije i proizvoljno. Vakufnama koja se doskora nalazila kod ing. Hasana Vuchjakovic'a i koja je prevedena na bosanski jezik, sasvim je pouzdana za odredjivanje starosti ove dzhamije. Dzhamija Nesuh-age Vuchjakovic'a, poznata i kao „Dzhamija pod lipom“ predstavlja zanimljiv arhitektonski objekat sa izvjesnim elementima gotskog stila shto ukazuje na to da su je klesali dalmatinski majstori. Sluzhila je svrsi do 1941. godine, a nakon Drugog svjetskog rata bila je zatvorena da bi u poslijeratno vrijeme bila restaurirana i pretvorena u depo Arhiva Hercegovine. U posljednjem ratu ova lijepa dzhamija bila je znatno oshtec'ena, munara joj potkusurena skoro do sherefe, a nakon rata ponovo je obnovljena i vrac'ena svojoj osnovnoj namjeni, te opet sluzhi dzhema’atu ove mahale i drugima koji je posjec'uju.
Negdje u isto vrijeme, tachnije 1559. godine, Nesuh-aga je podigao i dzhamiju u tvrdjavi u Ljubushkom. Natpis sa ove dzhamije odnio je jedan Italijan u toku Drugog svjetskog rata i on se danas nalazi u Ravellu. Uz obije dzhamije vakif je podigao i po jedan mekteb, a za izdrzhavanje svojih zaduzhbina ostavio je golem imetak: 28 duc'ana u blizini svoje dzhamije u Mostaru, jednu posebnu prostoriju poznatu pod nazivom karhane-i muytab, osam stupa za valjanje sukna, dvije mlinice na Radobolji u Mostaru i Studencima kod Ljubushkog, te 123.000 dirhema u gotovini. Uz odrzhavanje dzhamija i mekteba vakif je odredio da se iz tih sredstava popravljaju mostovi na Radobolji i Trebizhatu kada se za to ukazhe potreba.
Prema slovu vakufname svi sluzhbenici njegovog vakufa, imami, hatibi, mu’allimi, kaimi mutevellije bic'e iskljuchivo iz porodice Vuchjakovic' i za to c'e primati odredjenu plac'u.
U vakufnami su navedena i dva zhenska imena, Selima-hatun i Zeliha-hatun, koje su tada bile medju mrtvima i kojima je odredjeno uchenje po jednog dzhuza Kur’ana svakog dana. Da li je jedna od ovih zhena bila vakifova majka, a druga, mozhda, njegova supruga nije moguc'e ustanoviti.
Navodno je, u vrijeme pisanja njegove vakufname, Nesuh-aga Vuchjakovic' bi pozheshki sandzhak-beg.
I zet Nesuh-age Vuchjakovic'a, Nezir-aga, podigao je, u drugoj polovini 16. stoljec'a, jednu predivnu kamenu dzhamiju, pokrivenu plochom sa precizno klesanom munarom, na platou na Spilama (Shemovcu), odmah iznad Krive c'uprije na Radobolji. U dzhamiji se klanjalo do 1932. godine, a tokom Drugog svjetskog rata u njoj su boravile izbjeglice iz Istochne Hercegovine, uslijed chega je dzhamija devastirana. Porushena je 1950. godine, a ponovno podignuta nakon posljednjeg rata. Sada je to jedan od najljepshih kutaka ionako prelijepog Mostara.
Iz porodice Vuchjakovic' potiche vishe alima koji su vrshili duzhnost imama, hatiba, mu’allima i mu’ezzina Vuchjakovic'a dzhamije, ali i druge duzhnosti u Islamskoj zajednici. Ova je porodica dala najmanje dva hafiza i jednog ranog kaligrafa.
Hasan, sin Nesuhov, Mostarac
Hasan ibn Nesuh al-Mostari mostarski je kaligraf i prepisivach rukopisa iz druge polovine 16. stoljec'a. Vjeruje se da je sin mostarskog vakifa Nesuh-age Vuchjakovic'a i da je, mozhda, bio mutevellija ochevog vakufa. Na chemu zasnivamo nashu pretpostavku da je Hasan bash sin vakifa Vuchjakovic'a? Prije svega na vremenskoj podudarnosti, na imenu Nesuh koje je vrlo rijetko, na tome shto se ime Hasan ponavlja u ovoj porodici, na Hasanovoj uchenosti i na tome da u vakufnami nije navedeno ime mutevellije. I shto je najvazhnije, iz tog vremena nije zabiljezhen ni jedan drugi Nesuh osim Vuchjakovic'a. On se, dodushe, u vakufnami imenuje Nesuh-agom, ali je u tarihu koji se do Drugog svjetskog rata nalazio na dzhamiji u Ljubushkom oznachen samo kao Nesuh, sin Abdullahov.
Iako u vakufnami nije navedeno ime mutevellije, recheno je da svi sluzhbenici ovoga vakufa: mutevellije, nadzornici, imami, hatibi, mu’allimi, mu’ezzini, moraju biti iz porodice Vuchjakovic' shto pokazuje da je u toj porodici josh odonda bilo uchenih ljudi medju koje svakako spada i Hasan, sin Nesuhov. Mutevelliji svih njegovih vakufa pripadalo je dnevno po 14 dirhema shto je bila najbolje plac'ena sluzhba te ustanove.
Da je Hasan, sin Nesuhov, Mostarac bio uchen chovjek pokazuje i to shto je 1571. godine prepisao jedan fragment djela iz sheri’atskog prava, na arapskom jeziku. Autor djela nije naveden, pa Hasandedic' smatra da mu je autor sam Hasan, sin Nesuhov. Mi ipak mislimo da je, s obzirom da je upotrijebljen izraz „ketebehu“, a ne na primjer „ellefehu“, ovo njegov prepisivachki rad. Rukopis je sachinjen nevokaliziranim nash pismom na 76 stranica srednje velichine. Biljeshka o prepisivachu i godini prijepisa nalazi se na 4.b listu. Tu je i chak shest otisaka nechijih pechata, vjerovatno kasnijih vlasnika. Rukopis je vazhan i po tome shto se na listu 30.b nalazi jedan citat iz Komentara koji je na djelo Shirat al-islam napisao mostarski i blagajski muftija shejh Ali-efendija, a to mozhe biti samo shejh Vaiz Ali-efendija, poznat i kao odlichan pjesnik. Ovim saznajemo da je pisao i komentare na prozna djela. U rukopisu se nalazi i jedna pjesma, pisana kasnije, iz spisa (Tahrirat) Shejha Juje, te jedan prikaz o zauzec'u Kandije 1669. godine, takodjer dodat kasnije. Ovaj se rukopis nalazi u Arhivu Hercegovine u Mostaru, br. 685. Ispisan je na prljavo-bijelom papiru i bez uveza je.
Hasan, sin Nesuhov, dakle, spada u nashe najranije kaligrafe i bez njega se ne mozhe raditi ni jedan popis bosanskohercegovachkih kaligrafa i prepisivacha orijentalnih rukopisa.
(nastavlja se)
|