|
Željku
Gastajbarter, i on,
U, nazovi, ”našem” Begešu.
”Nazovi”, jer, tamo,
Stubokom
Nesretan, iako vrijedan, radin,
Prilično bogat.
Sam sa jednom Anom
I dvjema cukama.
Usamljen.
A znali smo to, obojica,
Kad nas je ratovan zatek’o,
Zaskočio,
Skroz-na-skroz rastočio,
Kad nas je,
Onomad
Iz rodnih kuća
”Humano” preselio.
Iz rodnijeh kuća
(a bješe to: kuća do kuće)
iz gnijezda naših,
iz naših dragih nula,
u koje je tako lijepo leći,
i, kao od mira onesvješten,
duuuboko usnuti.
Prvi rođaci,
Još malo pa braća,
A, kako godine teku,
Sve više braća po nevolji,
Krvni,
U krvi tuđoj, prolivenoj,
Kameni
Rodijaci.
|