|
 Sažetak: Dr. Smail Balić je surađivao brojnim prilozima u zagrebačkom časopisu bošnjačke nacionalne manjine, Behar. Objavio je oko 40 pisama, članaka, eseja, analiza. U ovom tekstu autor slijedi dijelom kronološko i dijelom tematsko pojavljivanje Balićevih tekstova u časopisu kroz vrijeme od jednog desetljeća. Neke priloge registrira u kratkom potezu, a nekima posvećuje širu prikazivačku pozornost, zbog trajne aktualnosti tema kojima se dr. Balić bavio. Umjesto zaključka autor ovog preglednog članka smatra da je dostatno pismo koje rahm. Smail Balić objelodanio u Beharu, pokazujući kroz odnos prema adresantu, u potpunosti svoj moralni i intelektualni profil.
|
|
U ovom preglednom članku o suradnji dr. Smaila Balića sa zagrebačkim bošnjačkim časopisom u Zagrebu Behar, htio bih iznijeti nekoliko podataka ne samo o prirodi objavljenih tekstova, nego pokušati, preko njih, odgovoriti i na znatiželjno pitanje zašto je, kao istaknuti kulturni radnik, prilježni znanstvenik, znalac više jezika – pokazivao upornu težnju da bude shvaćen i od onih koji o islamu, islamskom kulturološkom krugu i islamskom shvaćanju historije, budu podjednako obaviješteni, a ne samo muslimani o čijem je kulturno-historijskom duhu i njegovoj realizaciji pisao.
Smail Balić je duboko vjerovao da nema i ne može biti tolerancije tamo gdje se ljudi ne poznaju, gdje jasno ne pokazuju jedni drugima svoja lica dobre volje, gdje jasno i nedvosmisleno kulturnim sadržajem vlastitog bića ne potvrđuju svoj identitet. Čovjek bez identiteta – nepredvidiv je čovjek i drugima, kao takav, potpuno nejasan, pa možda i opasan. To na svoj način poručuju svi njegovi tekstovi, a izravno potvrđuje pismo kojim je odbio sudjelovati na simpoziju Povratak iskonu, u Zagrebu, u jesen 1992. godine. U tom stavu, nalaze se svi drugi stavovi društvene prirode koji isijavaju iz Balićevih tekstova.
|
Elma Jelovac: Stari most
|
|
Čak i površan, panoramski uvid u bezbrojne naslove tekstova koje je objavljivao u nekim malim, pa i nepoznatim emigrantskim listovima, u kratkim edukacijskim tekstovima koji poučavaju ili tek na konkretno pitanje odgovaraju – govori o njegovoj želji da korisno upotrijebi svoje spoznaje o sudbinskom predmetu svog interesa. Odgovara na pitanja od kada je nešto, kakvo je nešto, i zbog čega je nešto – i za razliku od naslijeđenih spoznaja svojih učitelja – redovito upozorava na bit, na smisao, a otvoreno apelira na odbacivanje ljušture formirane predrasudama i potrošenim običajima, historijskim muljom i naplavinama čak i onih naroda kojih više nema. Kasnije će se vidjeti, već u prvim godinama demokratskih promjena u BiH, kad su ga vlastiti tekstovi približili Bošnjacima između kojih je i sam proistekao, koliko će biti cijenjen i podržavan, ali – ruku na srce! – još više opstruiran i osporavan.
U prilozima koje je ponudio Beharu osobno ili tekstovima na njemačkom na koje je upozorio i izrazio želju da budu prevedeni i objavljeni – prvo što je uočljivo jest baš ta, tematska raznovrsnost i razvedenost, od pionirskih historijskih istraživanja ”prvih dodira” islama s Europom, koje je prije njega inicirao čuveni Handžić, ali je tema, zajedno s autorom i vjerom kao takvom ”arhivirana” od komunizma i praktično zaboravljena sve do najnovijih vremena. Prvi dodiri1, istodobno je i prvi naslov kojim dr. Balić započinje vrlo plodnu suradnju s našim časopisom godine 1993.
Posebni značaj islama za jugoistočnu Evropu (s posebnim osvrtom na Bosnu), drugi historiografski tekst iz istog tematskom izvora, objavio je pet godina kasnije, u 36. broju VII. godišta časopisa, a treći iz istog povijesnog kruga, br. 42, godinu dana kasnije.2
Bosanski kulturni prostor za njega je predstavljao nevjerojatno bogatstvo, sa zaboravljenim imenima konkretnih pojava i duhovnih kretanja kroz povijest, a u zadnjih pedesetak godina potpuno zamućenim tumačenjima, s jasnim ciljem da se Bošnjaci ”operiraju od svoje kulturne historije”, da se izvorna, bosansko-patarensko-muslimanska, sinkretička i islamska kulturna baština otuđi i da se odvoji baš od njih, od naroda koji ju je proizveo u historijskim vrtlozima povijesne procedure od tisuću godišta.
II.
U skupini kulturoloških priloga, Balić objavljuje tekst Odakle je Hasanaginica3, dajući vrijedan prilog historiji kulture vlastito promišljanje o čudnoj i čudesnoj zagonetki zbiljne pozadine neusporedive balade. Daje osebujna tumačenja nekih izraza i složenog duhovnog svijeta, zatim o prepravcima balade u drugim sredinama itd.
Na tradicionalnom simpoziju Zagrebačke džamije (1994. godine), Smail Balić je govorio o dvojbama u djelima Bašagića, Handžića i Mulabdića4, a uz 125. godišnjicu rođenja Osmana Nuri Hadžića, obnavlja uspomenu za također iz bosanskohercegovačke književnosti protjeranog književnika, za kojeg se tek ovih godina, prvi put u znanstvenom obliku, upozorava na njegovu osobu kao autora prvog bh. romana (u autorskoj kolaboraciji s Ivanom Milićevićem). Taj rad je objavljen u dva nastavka pod naslovom Veliki reformator duha5, s posebno britkim uočavanjem Hadžićeve kritike društvene zaostalosti putem osmišljavanja islamske tradicije.
Jedan od njegovih starijih tekstova polemičkog žara, za koji naša čitateljska publika nije znala jer je svojedobno objavljen u ”Bosanskim pogledima”, Polemika o Njegošu6, izazvan je tadašnjim nesmiljenim komunističkim udarom na ”nepropisno mišljenje” bošnjačke intelektualke (i same pjesnikinje) koja je tek ovlaš prigovorila da je neumjesno pa i nedopustivo da bosanska muslimanska djeca moraju punih pedeset godina, pod plaštem veličine umjetničke realizacije ”Gorskog vijenca”, napamet učiti i pritom uživati u stihovima
”Nekršću se gore usmrđeše”
”Odža riče na ravnom Cetinju”
”Sve je pošlo đavoljijem tragom:
zaudara zemlja Muhamedom”, itd.
Tekst je objavljen i kao ilustracija mračne intelektualne pozadine iz koje, sukcesivno, u historijskom ritmu, provaljuju planirani pogromi na bosanske muslimane, upozoravajući na trajno mjesto srpske nacionalističke i genocidne politike.
S njemačkog je prevedena i u nas također prvi put objelodanjena, u neku ruku kao dopuna širem stavu, kao europski kontekst, ilustrativna i vrlo poučna Balićeva analiza Islam u europskoj školi prikazan na austrijskim i bosanskim primjerima.7
|
Elma Jelovac: Vjetrenjača
|
|
III.
Osobito su zanimljivi Balićevi prilozi o ulozi vjere u sukobima u Bosni i Hercegovini, ali i mogućoj ulozi u edukaciji ljudi za suživot i dobre odnose.
Oba objavljena priloga su zapravo održani ili pripremljeni referat za dva različita znanstvena skupa. Prvo ćemo o tekstu Vjerska dimenzija sukoba u Bosni.8
Otvarajući tekst problemskim pitanjem nacionalnog imena, Balić uočava da je donedavni naziv ”Musliman”, za duboko prosvijetljenu Europu predstavljao svojevrsnu dvojbu, budući da joj je posebice bilo nerazumljivo da se u razvojnim prilikama južnoeuropskih naroda ”na srednjovjekovni način na Balkanu nacija poistovjećuje s vjerskom zajednicom”. Iz tog tumačenja, autor sluti da, ”polazeći od tog stanja, moglo bi se tvrditi, da je krvavo zbivanje u Bosni 1992-1995. imalo svoje ishodište u vjerskoj surevnjivosti” potkrepljujući to nalazima u knjizi Weltkrieg der Religionen (Svjetski rat religija), njemačkog kršćanskog kritičara Karlhajnc Dešnera (Karlheinza Deschnera) i profesora upravnog prava iz Niša Milana Petrovića.
”Iz prvobitno politički motivirane agresije, rat se postupno mijenjao i poprimao posve drukčiju narav”, kaže Balić, da bi se najposlije počeo prepoznavati u ”antiislamskoj revoluciji”.
U razvoju svoje teze, Balić unosi i svojevrsnu prispodobu s holokaustom, pa kaže: ”Dok je još u Holocaustu dolazila do izražaja izvjesna crta uljuđenosti, u sjeverozapadnom Balkanu ili u Bosni bilo je sve što se ne uklapa u jednoličnu sliku etnosa, osuđeno na posvemašnje uništenje. Od njemačkih Židova su preostala bar pojedina groblja, pa i sinagoge. ”Židovsko vijeće”, koje je u nevolji surađivalo s nacističkim ustanovama, moglo je ublažiti nesreću, pa i spasiti kojeg Židova. Bošnjacima kao muslimanima nije bila dana ni ta mogućnost.”
Gotovo bi se kao svojevrsna završnica mogao iskoristiti zloguki programski stavak iz pera akademika Ekmečića, kojim na jednom mjestu Balić ispisuje cilj srpske agresije: ”Po shvaćanju Milorada Ekmečića, historičara i ideologa srpskog nacionalizma, događanja u BiH 1992-1995. nije bilo ništa drugo nego produžetak srpskih oslobodilačkih pokreta.”9
Referat, koji je Smail Balić pročitao na Nürberškom forumu ”Interreligiozni odgoj 2000 – budućnost religijskih i kulturnih susreta” 1997. godine, Behar je objavio pod naslovom O međuvjerskom pomirenju u Bosni.10 Smisao cijelog autorskog napora je samo u jednom: da se naslute, da se pronađu i osvoje mogućnosti oljuđene komunikacije, duboko vjerujući da je snažna potraga za tolerancijom – spasonosno sredstvo za ukupnu bosansku situaciju. U uvodnim dijelovima Balić naglašava, nakon što je savršeno jasno ko je krivac a ko je žrtva, da se ipak ”legalna bosanska vlada može s pravom ponositi da se na području (koje je kontrolirala, op. p.) – civilizacija održala”, da ”stanovništvo nije izgubilo mjeru”, ”da nema revanšizma”, te da se, s druge strane ”maksimalnim popuštanjem nastoji pridobiti srpsku i hrvatsku stranu za zajednički život i multikulturalno društvo”, u Bosni koja je ”odlučna ostati građanska demokratska i pravna država”.
Za taj, u to vrijeme gotovo nevidljivi cilj, Balić drži nužnim poduzeti nekoliko važnih zahvata, među kojima je najbitniji i najnužniji – predgoj, a da ”pomiriteljska djelatnost religija (nužno) donosi i plodove”. Balić u primjeru riječi reisu-l-uleme dr. Mustafe ef Cerića, vidi golemu moralnu potporu svojim stavovima. Te riječi iz bajramske poslanice 1997. snažno odzvanjaju životnim interesom za budućnošću: ”Bosna je i prije opraštala onom čovjeku koji joj je iz neznanja načinio zlo i zbog toga se pokajao. Ali onome koji je svjesno uzrokovao zlo, neće oprostiti jer takvome samo Bog može dati oprosta”.
”Stupanj pomirenja treba procjenjivati po opsegu govora mržnje. Taj jezik još ni izdaleka nije napušten… Jezik mržnje je pomoćno sredstvo za podsticanje neprijateljstava”, pisao je Balić 1997., tražeći od vjerskih zajednica da kretanje k cilju započne prije svega ”kultiviranjem jezika pomirenja”, potpunom ”otvorenošću” i ”ekumenskim dijalogom”.
(nastavlja se)
____________________
* Članak je pročitan na Međunarodnom simpoziju Smail Balic als Vordenker eines europäischen Islam – Smail Balić kao predmislilac europskog islama, Sarajevo, 2-5. XI. 2006. pisac je bio prvim i dugogodišnjim glavnim i odgovornim urednikom časopisa o kojem je riječ.
1 Prvi dodiri. Prilog povijesti južnoslavenskih veza s islamom. Behar, god. I, br. 4-6, siječanj-lipanj 1993., str. 13.
2 Povijesni značaj islama za jugoistočnu Europu (S posebnim osvrtom na Bosnu). Behar, god. VII, br. 36, VII-VIII/1998., str. 8-11, 17; Islam u Ugarskoj srednjega vijeka. Povijest. Prijevod s njemačkog: Zija Sulejmanpašić, Behar, god. VIII, br. 42, V-VI/1999., str. 28-31.
3 Odakle je Hasanaginica. Behar, god. II, br. 8-9, rujan-prosinac 1993., str. 25.
4 Istok ili Zapad. Dvojbe u djelima Bašagića, Mulabdića i Handžića. Simpozij. Behar, god. III, br. 10, ožujak-lipanj 1994., str. 6-8
5 Veliki reformator duha. Osman Nuri Hadžić i kritika društvene zaostalosti putem osmišljavanja islamske tradicije. Povodom 125. godišnjice rođenja Behar, god. III br. 10, siječanj-veljača 1994., sir. 26-27; 2. dio – Behar, god. III, br. 11-12, str. 30-31.
6 Polemika oko Njegoša. Estetika kao zlo. Behar, god. III, br. 14-15, rujan-prosinac 1994., str. 10-11.
7 Islam u europskoj školi prikazan na austrijskim i bosanskim primjerima. Prijevod s njemačkog: Zija Sulejmanpašić. Behar, god. X., br. 57, XI-XII/2001., str. 13-15.
8 Vjerska dimenzija sukoba a Bosni. Referat pripremljen za Međunarodni simpozij Ratni zločini u Bosanskoj krajini 1992-1995, 22-25. IX. 2000, Bihać). Behar god. IX., br. 48-49, V-VIII/2000., str. 17-20.
9 Balić, Smail: Behar, god. IX, br. 48-49, 2000, str. 17
10 O međuvjerskom pomirenju u Bosni. Referat na Nürberškom forumu ”Interreligiozni odgoj 2000 – budućnost religijskih i kulturnih susreta”, Nürberg, 1997. Prijevod s njemačkog: Zija Sulejmanpašić. Behar, god. VIII, br. 40-41, I-IV/1999., str. 7-9.
|
|
Zadnja izmjena: 2007-06-29
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucaković · Sweden
|
|