|
Biti poštovan ima svoj puni smisao samo u odnosu na nekog drugog. Ako ne bi postojali bar različiti stepeni poštovanja, sam pojam bi bio besmislen. Ilustracije radi navodimo učestvovanje u demonstracijama. Svaki učesnik može primijetiti kooperativan karakter sukoba između demonstranata i policije. Sjetimo se prizora iz sukoba između penzionera i policije u Zenici kada je ta ”kooperativnost” bila u funkciji vlasnika palica i golorukih demonstranata – ritual kome se nema šta dodati (mogao je biti i ritualniji, ali na štetu demonstranata).
Ako bolje razmislimo, može se reći da su stvoreni pogodni mitovi koji govore o tim suprotnostima kao i bilo koje ”primitivno” društvo. Nezavisno od alternativne kulture, možemo konstatovati da se u navedenom primjeru radi o monstrumima i ljudima. Da li zbog toga moramo da sebe definišemo u odnosu na suprotnost koja je ono neljudsko? Tačnije, u odnosu na ono prirodno ali otuđeno i na nezaustavljive tehnologije koje je čovjek stvorio. Pa šta je onda sa ”tri zakona ljudskosti”? To su u suštini zapovijesti koje zabranjuju da se nanosi zlo ljudskim bićima.
Međutim, još uvijek ima istinskih ljudskih bića koja se razlikuju od nas. Nije dato nijedno zadovoljavajuće psihološko objašnjenje za divljaštvo s kojim su ”oni drugi” nemilosrdno uništavali kulturu i živote onih koji su zbog takvih razlika svrstavani u ”necivilizovane”. Sada, kada je vjerovatno suviše kasno, postoje slabi nagovještaji promjene ponašanja.
Plauzibilno (lat. plausibilis – Klaić, Veliki rječnik stranih riječi) je tvrditi da dolazi do masovnih progona kada se poremeti uobičajena ravnoteža u društvu. Ove nedaće pripisuju se zlim namjerama izvjesnih pojedinaca (ovako je presudio međunarodni sud pravde u Hagu po tužbi BiH za genocid). Prošlo je (ili nije) vrijeme vještica. Ova ponašanja su posljedica političkih i ekonomskih promjena koje su poremetile relativnu ravnotežu društva.
Druga značajna karakteristika progona je često začuđujuća odvažnost i postojanost progonjenih. Veći dio bosanskohercegovačkih muslimana su prije bili spremni na torturu i smrt nego da izdaju svoju rodnu grudu i vjeru. Jedna strana tog fenomena je svakako to što vjera predstavlja uporište za lični identitet.
Ne treba se čuditi što je Aristotel definisao čovjeka kao političku životinju, to jest životinju koja se od drugih životinja razlikuje po tome što živi u posebnom obliku društva – polisu. Za razliku od navedenog polisa, naše društvo gleda na ove potrebe kao na neki suvišni izdatak, koji sebi dopušta nekolicina nastranih osoba i koji nema nikakve veze sa stvarnim interesima života.
Nije teško uočiti da izvještačenost bosanskohercegovačkog društva dovodi do reakcija i do stvaranja raznih vrsta partija (čitaj nacionalnih stranaka) u kojima pojedinci mogu ”da nađu sebe”.
I na kraju, pravda nije umrla presudom ”sudija pravde” međunarodnog suda u Hagu.
Zašto spominjemo pod navodnicima sudije pravde? Prije par mjeseci imao sam zadovoljstvo čitati knjigu autora Rudolfa-Rude Kraljevića ”Bosanska i vinogradarska baština (1800.-1878.)”, 2006., str. 171. u kojoj autor citira fra Buconjića koji kaže:
”Eurodiplomacija je (međunarodna diplomacija, SB), nekad i danas, uvažavala samo tri stvari: svoj interes iznad svega; tuđu snagu; malo, vrlo malo lažnodemokratske forme i izvještačene diplomatske uljudnosti”.
Navođenjem ovog citata dat je djelomičan odgovor na postavljenu dilemu.
Pravda je, znači, samo odložena do sudnjeg dana. Do tada, sabur narode!
Salih Bučuk, M.Sc.B.Sc.Ec.
|