|
I sad osluškujem vozove
Njihov zvuk
prepolovi noć
kao jabuku
Jednom ćeš se
u neki kasni sat
jednim od njih
i ti vratiti
Stari kofer, mantil preko ruke, novine…
Jednim ćeš osmijehom
omalovažiti
sve bačene godine
kad ti krenem u susret
raznježena
tvojom starošću
(a ista ti tuga još u oku počiva)
Čemu si se sve nadao
kad si odlazio!
Snovi su ti
crvene tepihe prostirali,
planine se uklanjale
da te propuste…
A tamo
ništa
Ničeg zbog čega je vrijedilo otići
Ordenje bjelosvjetsko
u travu ćeš pobacati
kad te uzmem za ruku
kao malo dijete
i povedem
kući
Zapalićemo vatru,
u krilu ćeš mi zaspati,
i pustićemo mrak
da se ušulja
u sve ćoškove
naše tihe sobe
|