Most - Index
Most - Pretplata
Naslovna stranica [Povećaj]

Index · Novi broj · Arhiva · Traži · Info · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Broj 208 (119 - nova serija)

Godina XXXII mart/ožujak 2007.

Latinica · Ћирилица · Transliteration

Prethodna · Sadržaj · Naredna

Bisera Suljić-Boškailo
Hodo Katal

Poznanstvo

Ja sam Hodo.

Od zemlje do zemlje hodim,

od planine do planine –

Svuda govorim uspomene.

Ono što ne mogu da kažem,

Jecaji vjetra odnose.

Čuješ li pjesmu Modrih rijeka?

Čuješ li jecaj šuma, bol?

Vidiš li u zjenama sjaj zatočenički?

Čezneš li očima tim

Iz kojih blješti vatra

Na polja naše ljubavi?

Zov

Živim na planini, na izvoru rijeke kao bor na kamenu

ni žedan ni zimomoran, ko list jedan jedini, list zelen

kog vjetar kovitla, kiše liju, noć grli, a sunce uvijek iznova grije.

Ponekad zovnem sa vrhova golih dok koračaš zapadno, s one strane

gdje psi laju na zvijezde. Prošli smo mnoge zemlje, mnoga mora preplovili,

rijeke. Gdje smo sada, kraj čijeg žala osjećamo noćne mirise

prepune ptičje pjesme koje liče, ponekad, na pjesmu ptica zavičajnih?

Pamtim burila na glave naših majki, sliku, uspomenu iz detinjstva,

i svaki put, dok pijem vodu, lomim lik po površini nemirnog ogledala.

Vidim usput konje pod tovarima, kaskaju, tragove kopita utisnutih

u zemlju? Ljudi zamišljeni hodaju i broje sive oblake, što ponekad liče

na lađe bačene u plavetnilo mora, raspeta jedra vjetar nosi u sumrak.

Stižemo li sad kraj toplih ognjišta, u mirisnim odajama, sanjamo li

daljine? Gde bejah nekada, gde talas mora sjevernog obale zapljuskuje;

sanjaš li život, bistre vode, djetinjstvo, let ptice? Gledaš li slike rasplakane djece,

blijede žene što mrmljaju na jezicima stranim? Sjećaš li se vjetrova, dodira,

golih vrhova planinskih, domovine, razlivenih boja na horizontu, tišine?

Zvijezde su nas uvijek vraćale zavičaju ko Odiseja Itaki, grobovima predaka,

majčinim molitvama, raširenim rukama okrenutim ka nebu širokom,

kao bijela krila ptice, kao krov kućni koji nas je branio od kiše, od groma, od oluje.

Dok mjesec smrznut bdi iznad kuća u noćima beskrajnim, mi smo

silazili do rijeke i bacali kamenje u plavetnilo vode, slušali odjek mukao,

sličan našoj samoći, sličan našoj ljubavi. Ali naša sjećanja, ali naša ljubav

postala je zagonetka, tajna za našu dušu. Dok smo prolazili mostom,

dugo smo stajali ispod kamenog luka, ispod kamene veđe,

gledali svetlucanje vode pri zalasku sunca, rumene konje razigrane,

po nebu Zapada. Ljubavi moja, putovanjima našim nikada kraja biti neće.

2.

Nazirem te ispod vodeničkog točka, u pjeni vode đurđevske,

dišeš ispod razbijenih kapljica, u pjeni, okićena biljem,

nazirem ti lik i osmijeh koji budi dan. San te nosi.

Lebdiš kao sjenka oko mene praviš krugove kao vodeničko kolo,

i padaš u grotlo bunara.

Nestaje ti glas ka horizontu, spržen prvim jutarnjim suncem.

Ali ta svjetlost, ali taj oganj, godinama ispunjava našu dušu,

naša nadanja, našu ljubav, bojama rodnih predjela koje smo voljeli.

I tu smo stali, i tu smo kao bor što ka nebu teži, užilen u pukotini kamena,

pjevali istu pjesmu. A naš glas, a naš odjek, a naša riječ, pela se ka horizontu,

pela se ka zapadnom nebu, gdje našim očima, gdje našim bojama

predele činimo vječitim;

vječite stijene,

vječita mora,

vječito nebo zvijezdama okićeno.

Vječitu ljubav prosipamo u neistraženom svemiru

da bi doživjeli ljepotu, da bi doživjeli mir,

da bi doživjeli beskraj. A u očima smo nosili sliku zavičaja,

Pogled, Zekavicu, Orlujnak, dan vedar, noć zvezdanu,

da bi znali, da bi mogli nazad da se vratimo.

Ali ponekad, naše su gorke riječi, naše su riječi ljubavi,

na moru jedra dizale, kroz ljute rojeve talasa,

gonile brodove, po kiši, po magli, po oluji.

Ljuljale ih i bacale ka preplanulim bojama sunca;

tamo gdje su vedre tvoje oči gledale;

tamo gdje su nježne tvoje ruke iskale;

tamo gdje su purpurne tvoje usne čekale.

A ti si brojila dane, brojila godine, čuvala ih u moje srce,

gdje čuvaš najljepše uspomene iz djetinjstva.

3.

Ovdje na planini gdje živim, kraj je djelima vjetrova,

ljubavi, mi što ništa nemamo osim riječi, naučićemo ih da žive,

naučićemo ih da pjevaju, da se lome o stijene okomite

uz odjeke, dugom ispunjene. Jer ispred naših ruku, jer ispred naših očiju

prošlo je mnogo godina: munje se lomile u ogledalo jezera Kaćun.

A mi smo bez očiju, a mi smo bez dnevnog svjetla

nalazili put do vrhova golih kuda smo krenuli odavno.

Zaboravili smo savjete, zaboravili smo vjeru, zaboravili smo život.

Volio sam da mi vjetar otvara puteve kroz široke šake,

da stada goni na pojilo. Jedini prijatelj, jedini na vjetrometini,

stoljetnji bor – bdi. Sve drugo je nestalo. I tragovi konja,

kopita, klinci utisnuti u kamenu,

Vidim, još uvijek im vjetar uzde zateže na horizontu,

pjenu prosipa po nebu širokom, puteve smrti traži.

Riječ traži, kamen traži, da sjedini vječnost, da sjedini tišinu.

Snaga vjetra. Veličina planine odnosi dan, briše plavetnilo neba,

a ja slušam dahtanje konja, vatreni njisak gledam na dalekom horizontu.

Ljubavi moja, tvoje oči su bile prepune zvijezda, ali nisi smela,

ali nisi mogla da pogledaš, da ih ne prospeš niz planinu.

A ja sam u oluji hvatao rojeve zvijezda

i sa Pogleda ih bacao na Zekavicu u prozore tvoje kuće.

Gdje da pogledam nisam znao, nisam znao gdje da stanem,

nisam mogao da živim, samo sam čekao smrt na planini,

na vrhu, gdje bi me našla jednog divnog proljeća.

Kad god se poželim rodnog doma, svojih brda, kućica rasutih po njima, vrhova svojih planina ja uzimam u ruke stihove pjesnika moga kraja i s njima kao s fenjerima krenem uspomenama i putevima djetinjstva. Pjesme Hode Katala mi ipak sve to najbliže osvijetle jer on je pjesnik mog rodnog Tutina, pjesnik koji je najbliži mojim vodama s kojih sam nekada pila.

Hodo Katal pjesnik i planinar realistično i ujedno romantično, kao slikar kičicom, u raznim bojama metafore oslikava svoj i moj rodni Sandžak. On, kako i sama pjesma Poznanstvo kaže, hodi od zemlje do zemlje, od planine do planine i govori uspomene. Hodo nam dočarava tako vjerno dušu svoje planine, svoje doline, rijeke, dušu putnika i pjesnika koji zanesen i zaljubljen hodi zemljom tražeći nove izazove. U njegovim pjesmama koje su prožete velikom ljubavi prema prirodi, tim planinskim nedodirnutim vrhovima i bistroj ljepoti nalazi se zaljubljen čovjek, sanjalica, sretnik, sjetink, pamćenik.

Hodi Katalu su čak i zvijezde na dohvat ruke. On ih tako lahko skida s neba i baca svojoj ljubavi o prozor.

Ali, ipak, pjesme Hode Katala su mi bliske najviše zbog toga što su iskrene i čiste i što u njima leži zatočeni sjaj prirode i ljubavi.

Bisera Suljić-Boškailo

Prethodna · Sadržaj · Naredna

Zadnja stranica [Povećaj]

Index · Novi broj · Arhiva · Traži · Info · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Zadnja izmjena: 2007-04-10

ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucaković · Sweden