|
Cijenjenam pjesniku Dževadu Jahiću Azizovu,
Svijeći što tinja u dunjalučkoj tmini
u mene zrije neko sitno sjeme
istine il’ sumnje
još načisto nisam
– tek ćutim da zrije,
uza me se penje,
pritišće mi dušu
pod grlo je tjera
nedozrela ploda ubrati još ne smim
no hrvem se s njime
– dušin sok mi pije.
ubrat ću ga, bogme, siguran sam u to:
ostavljam u školjki biser nek se kleše
ako me Azrail samo ne pretekne
i ako mi dušu ne isuši sasma,
pa usahne vrelo kalema što vrije
|