|
Pogled prestrašenog ptičeta
A duša
I ruke
Široke kao stepa.
Smori je ova horda Sarića,
Kad se
Ljeti
Okupi u našoj staroj kući.
Svima da ugodi,
Ona bi da skače,
Da viče,
Da nutka,
I tu baš se
Katkad
Žestoko sklapimo.
Jer,
Oboje znamo
(ja bolje od nje –
sa strane se uvijek bolje vidi),
Srce je srce,
A noge su noge,
I one starce ne slušaju.
A za to,
Da nas predobro ugosti,
i živi
Cijele joj preduge godine.
Vrat me još dugo peče od njenih suza
Na odlasku.
I danima, u novom domu,
Čuvam tu zadnju majicu,
Mokru od njenih
Zadnjih
Žalosnica.
|