|
Okolo nas se vrzmaju neke spodobe zvjerske pasmine. Radio prijemnici odashiljaju vijesti crne neutjeshnosti. Novine, revije i magazini vrve od senzacija koje su dushevna hrana nashim narodima i narodnostima i koji ih s merakom chitaju. Na tv. ekranima, s chasnim izuzecima, caruju afere, pa serije, utakmice i poneki intermeco.
Govornici sipaju fraze shto se tope kao sapunski mjehur, obec'avajuc'i ovom sjadjenom narodu kule u vazduhu. Svi govore: bic'e bolje!
Hoc'e, bic'e bolje – kad se nad nama zazeleni polje! – shto govorashe maestro Meha Sefic'.
Iz tog zhivotnog i drushtvenog grotla, nema se kud. Ni naprijed ni nazad, ni lijevo ni desno. Ni makac. Sve se krec'e slijedom nedavnih i davnih ratova. Ulovishe nas konci velike zavjere! Ljudi c'e, kazhu, doc'i sebi i progledati, tek kada ih otprate na vjechni pochinak.
Tada c'e biti kasno, prekasno.
I bic'e uzaludne psovke i kletve, teshke kao kamen.
Kao shto bijahu teshke, postdejtonske godine u kojima se ponadasmo da c'emo zhivjeti u suverenoj Bosni i Hercegovini i u jedinstvenom Mostaru, zhivjeti sretno i slobodno, kao shto zhivjeshe toliki narashtaji prije nas koji su pod ovim nebom jeli, pili, radovali se, tugovali, zajedno se branili i hranili, radjali se i umirali…
– Znash li kada c'e se Mostar ujediniti? – pita stari prodavach svog mushteriju na mostarskoj Tepi.
– Kada, bolan!
– Kad na vrbi grozhdje rodi… ali, ne, ne, nego kad sadashnje generacije, ove starije i ove sredovjechne presele na Sutinu, Shoinovac, Masline i Sharic'a harem.
– Ha-ha-ha, nishta pametnije, na moju dushu, nisam od tebe chuo, a poznajemo se resheto godina…
Bash tog sunchanog, izuzetno toplog decembarskog dana kraj Tepe, zhile-kucavice grada prodje grupa od chetrdesetak turista iz Medjugorja koje njihov vodich zaustavi pred ulazom u Kujundzhiluk. Turisti su neumorno i s ushic'enjem, kamerama i foto-aparatima snimali velichanstveni ambijent.
Poshto ih okupi u krug vodich grlato stade objashnjavati: ovo je matori Hajrudinov most kojeg su podigli Turci a nekad su ga zvali Rimski most… i sve u tom stilu. Mostarski most jeste matori, jeste star ali je, brate, i sada veleljepan, kao ”okamenjeni polumjesec” nad Neretvom, shto reche francuski knjizhevnik Zhan Kasu; bljeshti na zimskom suncu kao da je izronio iz bajke; c'uprija koja je stoljec'ima odolijevala ratovima i bunama, potresima i povodnjima… sve do sramnog 11. novembra/studenog 1993. godine.
Vodich iz Medjugorja u, kao stolnjak sharenom odijelu, a po naglasku vidi se da je ”nashe gore list” ne reche, bozhe sachuvaj, ko je i kada srushio most i ko ga je, i kada uz pomoc' medjunarodne zajednice obnovio, niti pomenu postrojbe HVO-a i HV koje su ispisale nekrolog ovom dragulju svjetske graditeljske bashtine.
Ali, to c'e rec'i sudije u Hagu gdje lezhe propali rezhiser Slobodan Praljak, Jadranko Prlic', Milivoje Petkovic', Valentin C'oric', Bruno Stojic', Berislav Bushic' i razni Sheshelji i drugi chovjekomrsci, bosnomrsci i mostomrsci…
”Slavni sude, ja nisam kriv!”
|