|
Na putu literarnog stvaranja, pored darovitosti koja mu je osvjetljavala put, opstaje zahvaljujuc'i i radoznalosti, i zato je ulazio u nova kola literarnog stvaranja, i brzo hvatao korak, shto mu je omoguc'ilo da bude uspjeshan u pravo vrijeme, da bude u prvim redovima modernih tokova jugoslovenskog pjesnishtva.
On se nije priklanjao tokovima, vec' je bio od onih koji su te tokove oblikovali. Anticipator novih vrijednosti, on je odmah pokazivao interesovanje za nove tokove literarnog stvaranja, ali i osjec'ao snagu onih koji se pojavljuju na literarnoj sceni, i imao integriteta da kazhe kakvo je to novo, da ga, ako zasluzhuje, afirmishe.
Potvrda Djurovic'eve istrajnosti na putu umjetnosti je i njegova najnovija pjesnichka knjiga ”Tajne nas zovu”, koja je i uspjeshan pokushaj odgonetanja tajni. U pravilu, tajne salijec'emo da bismo ih sagledali, da bismo ih objasnili, da bismo sebi pribavili spokoja. Chini to i Djurovic' u ovoj knjizi, time shto chovjeka stavlja u sredishte, ne samo svoje opservacije, vec' i pojavnosti. Samo kad se stvari tako postave, moguc'a je inverzija, da tajne zovu nas. Time, one, chovjeku ukazuju chast, prizivaju ga i prihvataju, iako nije dovoljno ”informisan”, kao dostojnog rivala ili ravnopravnog sagovornika. Prizivajuc'i ga da se pogledaju ochi u ochi, pristaje da se chovjek i ona priblizhe, da pomogne da se uspostavi harmonija, u disharmoniji svijeta.
U pjesnikovom naumu, tajne nam se otkrivaju koliko same hoc'e, i prizivaju nas kad hoc'e, jer, znajuc'i nashu radoznalost, sigurne su da c'emo doc'i na zakazani sastanak, da c'emo skochiti na njihov mig.
Knjiga ”Tajne nas zovu” je pjesnichka cjelina sklopljena iz tri pjesnichka kruga: ”Staze nedogledne”, ”Razdan u chulima”, i ”Plashc'enje straha”. Te cjeline, medjutim, nijesu toliko posebne da ne bi predstavljale iste ”predjele” jednog pjesnichkog reljefa.
U ovoj knjizi Djurovic' saopshtava da je zlo, chim nastane, punoljetno, i zato je spremno da nas ”zasvagda” bode. Metafora skrshenog zhivota jeste trava ”koju razminushe kosci”, a nada je ochuvana u opstajanju zavichajnih ritmova i glasova, koji se chuju iz ”izvorskog vrela”, i ”brazde rodnih oranica”.
Tumarajuc'i kroz zhivot, pjesnik, u ime chovjekovog roda, postavlja pitanje kako da se tami, u njenom beskraju, nazre kraj.
Realnu pojavnost upotpunjuje mashta, i zato jutro vjesha vesh uz pomoc' shtipaljki mashte. Jer i u shumi i u mashti, staze su ”istog roda”.
Iako pogled u zemlju, i oko sebe, nudi veliki broj zanimljivosti i moguc'nosti saznanja, tek s pogledom u nebo ”sazreva” pjesnikova misao.
Zhivot mora da se kloni zaborava, jer iz njega ”nishta nec'e nic'i”.
Po borama, kojima vrijeme po nama ostavlja dokaze svoje moc'i i nasheg opiranja, mozhemo nazrijeti buru.
Rijechi su simboli tajne, a one ”pretegnu na onu stranu gdje je polozhen san”.
Da bi spoznao duhovnost, ako ne nadje stazu, chovjek se mora prikloniti snovima, koristec'i njegovu ”uzhad”, da bi se popeo u tishinu. Jer, u tishini krije se, i cheka nas, spoznaja. Samo u tishini mozhemo odobrovoljiti tajnu da ostane pri onom pozivu. U tishini, kad s tajnom budemo nasamo, kad budemo sigurno da niko drugi ne zna da smo joj pohrlili, da smo se na njen poziv bez dvoumljenja odazvali, ona c'e nam se otvoriti, razgrnuti svoje kose, i ukazac'e se njeno bijelo grlo, i sjaj u ochima. Zahvaljujuc'i tome, deshifrovac'emo hiljadu znakova, u jednom trenu, i shvatic'emo shta je sushtina pojavnosti, chiji smo i mi dio.
Ali, istina i odgonetanje tajne, nije samo zbog toga da bi nam se razbistrio pogled, vec' da, kako treba, sagledamo i ono shto je bilo, o chemu, i kad smo najsigurniji, imamo maglovita saznanja.
Oko moru, pjeva Djurovic', pomjera crte. Chula biljezhe tragove hoda vremena, i pomazhu da se, indirektno, priblizhimo tajni i tajnama.
Naknadnim saznanjem mozhe se razumjeti proshlost, kao shto san tumachimo, tek dovodec'i ga u vezu s dogadjajem na javi, koji mu lichi. Ali, tu ne treba stati, vec' te ”prosejane rechi” valja predati vjetru – one imaju potpunog smisla tek kad se raznesu u ”prohujale godine”.
Svak ima svoju igru. Ljeto, na primjer, nastoji da ”prsluke zhenama uchini suvishnim”, ali i da ”talase u chezhnji oblikuje”.
U Djurovic'evoj viziji rjechina u ”tishini glasa u ruci drzhi vodeni spis”. Rosa ima samo jednu zhelju – da ”bosa u cvetni krevet lezhe”. Noc', hodom svojim, koriguje topografske karte. U malome je beskraj, pa i u mahuni dana. Da bi se saznalo, treba se zanijeti, odvojiti od sebe, i zato pjesnik sugerishe: ”Razmini sebe dok osvajash prostor”.
Ali, tek kad tajnu nebesa povuchesh za skut, bic'esh uochen od svih, veli Djurovic'. Pitanje je samo kako stajati chvrsto na tlu, a dodirivati nebo.
Zaokruzhujuc'i ovu inspirativnu zbirku, ovaj putokaz ka nesaznatim i neosvojenim tajnama, Djurovic' poentira da treba ”upaliti pobunjenu mashtu”, i stare glose lishiti preimuc'stva. Novom osjec'anju svijeta dati novu formu, postaviti i uchvrstiti novo – za novo vrijeme – primjereno pravilo. Jer, chovjek je uvijek nov (ne mora da znachi da c'e biti bolji), kao i svijet, kao i ideje i osjec'anja.
Djurovic' smatra da svaka rijech jeste ispunjena smislom, i da zato, svaka, mozhe u poeziju. Zato c'emo se, u ovoj knjizi, sresti s rijechima: florna slika, mrta, rekvijemska (uzhad), omazh, afisha (zhuborenje), mejl, piknik, fluid, rabosh, shtep, notes, storija, akribichan (vazduh), kadenca (stiha), melanholija, rashchupani (prostor), kontekst, reljef, sekvence (odabrane), piruete, krajolici (shume), unikatni (detalji), vikendica, ushtirkala (zhega), c'uvikov (vrh), aluge, ushushkano (prolec'e), arhetipske (slike), disk (paradoksa), papuche, sferichno (talasanje), alavost (zime), urokljiva (praznina), agresija, ufurala (u kosti), leksema, ekstaza, fikcija, dikcija, dleto, nac've, psalm (nebeski) vrletnost, verande, korita, poster, prorachun, frekvencija, lemovati.
On, dakle, upotrebljava rijechi koje su ”c'oshkaste”, rogobatne, nepjesnichke, ali u njegovoj poeziji one se sasvim dobro osjec'aju, i chitalac ne primjec'uje da shtrche medju ostalim rijechima.
Time, Djurovic', kao shto pledira da chovjek treba da bude ravnopravan s tajnama, da ga chak tajne zovu da ih, kao polenov prah tuchke, oplodi, ozhivi, jer tuzhna je tajna ako se njome niko ne bavi, tako valorizuje rijechi, bori se za njihovu ”jednakost i ravnopravnost” – pred zakonima literature.
Rijechi imaju smisla i kad govore o besmislu, mozhda tada najvishe, i zato ih treba chuti, pravilno ih, zatim, poredati, nac'i im medjusobne najbolje veze u odredjenom kontekstu shvatanja, ”socijalizovati” ih – literarizovati ih. I, eto, poezije, u kojoj nijedna rijech nije rogobatna, koja prestaje da bude ruzhno pache, pa i kad to jeste kad je sama, kao shto chovjek samotnjak jeste jedan pogled, jedna pojava u pojavnosti, a sasvim drugo kad je medju drugim ljudima. Kao shto je chovjek dio svijeta, tako je rijech njegov refleks.
Poezija jeste chudesna pojava u pojavnosti (s ove strane saznanja), i zato shto postoji bezbroj nizova rijechi, bezbroj smislova, i chvorova, koje nose, i koje nizanjem, ukrshtanjem, spajanjem i razdvajanjem, preuredjenjem poredaka, proizvode nebrojene moguc'nosti. I rijechi, kao elementi pojavnosti, okrenute su trazhenju mjesta pod suncem pojavnosti. A najbolja poezija je ona koja zna da se uskladi s tokom vremena i s rijekom ”ludijeh promjena”, koja je toliko elastichna da mozhe da primi, i kad chuva stari okvir, novi sadrzhaj.
Kao shto povrshina zemlje ima neravnine, koje se mogu odrediti i kao manji i vishi vrhovi, tako je i poezija stupnjevita, konkurentna svakom drugom visokom stanju duha, i kad jeste poezija, jeste bolja od bolje, kojoj pripada i Djurovic'eva, jeste, i za jednu priliku, i za sva vremena.
Beograd, 8. jul 2006.
|