|
Na putu literarnog stvaranja, pored darovitosti koja mu je osvjetljavala put, opstaje zahvaljujući i radoznalosti, i zato je ulazio u nova kola literarnog stvaranja, i brzo hvatao korak, što mu je omogućilo da bude uspješan u pravo vrijeme, da bude u prvim redovima modernih tokova jugoslovenskog pjesništva.
On se nije priklanjao tokovima, već je bio od onih koji su te tokove oblikovali. Anticipator novih vrijednosti, on je odmah pokazivao interesovanje za nove tokove literarnog stvaranja, ali i osjećao snagu onih koji se pojavljuju na literarnoj sceni, i imao integriteta da kaže kakvo je to novo, da ga, ako zaslužuje, afirmiše.
Potvrda Đurovićeve istrajnosti na putu umjetnosti je i njegova najnovija pjesnička knjiga ”Tajne nas zovu”, koja je i uspješan pokušaj odgonetanja tajni. U pravilu, tajne salijećemo da bismo ih sagledali, da bismo ih objasnili, da bismo sebi pribavili spokoja. Čini to i Đurović u ovoj knjizi, time što čovjeka stavlja u središte, ne samo svoje opservacije, već i pojavnosti. Samo kad se stvari tako postave, moguća je inverzija, da tajne zovu nas. Time, one, čovjeku ukazuju čast, prizivaju ga i prihvataju, iako nije dovoljno ”informisan”, kao dostojnog rivala ili ravnopravnog sagovornika. Prizivajući ga da se pogledaju oči u oči, pristaje da se čovjek i ona približe, da pomogne da se uspostavi harmonija, u disharmoniji svijeta.
U pjesnikovom naumu, tajne nam se otkrivaju koliko same hoće, i prizivaju nas kad hoće, jer, znajući našu radoznalost, sigurne su da ćemo doći na zakazani sastanak, da ćemo skočiti na njihov mig.
Knjiga ”Tajne nas zovu” je pjesnička cjelina sklopljena iz tri pjesnička kruga: ”Staze nedogledne”, ”Razdan u čulima”, i ”Plašćenje straha”. Te cjeline, međutim, nijesu toliko posebne da ne bi predstavljale iste ”predjele” jednog pjesničkog reljefa.
U ovoj knjizi Đurović saopštava da je zlo, čim nastane, punoljetno, i zato je spremno da nas ”zasvagda” bode. Metafora skršenog života jeste trava ”koju razminuše kosci”, a nada je očuvana u opstajanju zavičajnih ritmova i glasova, koji se čuju iz ”izvorskog vrela”, i ”brazde rodnih oranica”.
Tumarajući kroz život, pjesnik, u ime čovjekovog roda, postavlja pitanje kako da se tami, u njenom beskraju, nazre kraj.
Realnu pojavnost upotpunjuje mašta, i zato jutro vješa veš uz pomoć štipaljki mašte. Jer i u šumi i u mašti, staze su ”istog roda”.
Iako pogled u zemlju, i oko sebe, nudi veliki broj zanimljivosti i mogućnosti saznanja, tek s pogledom u nebo ”sazreva” pjesnikova misao.
Život mora da se kloni zaborava, jer iz njega ”ništa neće nići”.
Po borama, kojima vrijeme po nama ostavlja dokaze svoje moći i našeg opiranja, možemo nazrijeti buru.
Riječi su simboli tajne, a one ”pretegnu na onu stranu gdje je položen san”.
Da bi spoznao duhovnost, ako ne nađe stazu, čovjek se mora prikloniti snovima, koristeći njegovu ”užad”, da bi se popeo u tišinu. Jer, u tišini krije se, i čeka nas, spoznaja. Samo u tišini možemo odobrovoljiti tajnu da ostane pri onom pozivu. U tišini, kad s tajnom budemo nasamo, kad budemo sigurno da niko drugi ne zna da smo joj pohrlili, da smo se na njen poziv bez dvoumljenja odazvali, ona će nam se otvoriti, razgrnuti svoje kose, i ukazaće se njeno bijelo grlo, i sjaj u očima. Zahvaljujući tome, dešifrovaćemo hiljadu znakova, u jednom trenu, i shvatićemo šta je suština pojavnosti, čiji smo i mi dio.
Ali, istina i odgonetanje tajne, nije samo zbog toga da bi nam se razbistrio pogled, već da, kako treba, sagledamo i ono što je bilo, o čemu, i kad smo najsigurniji, imamo maglovita saznanja.
Oko moru, pjeva Đurović, pomjera crte. Čula bilježe tragove hoda vremena, i pomažu da se, indirektno, približimo tajni i tajnama.
Naknadnim saznanjem može se razumjeti prošlost, kao što san tumačimo, tek dovodeći ga u vezu s događajem na javi, koji mu liči. Ali, tu ne treba stati, već te ”prosejane reči” valja predati vjetru – one imaju potpunog smisla tek kad se raznesu u ”prohujale godine”.
Svak ima svoju igru. Ljeto, na primjer, nastoji da ”prsluke ženama učini suvišnim”, ali i da ”talase u čežnji oblikuje”.
U Đurovićevoj viziji rječina u ”tišini glasa u ruci drži vodeni spis”. Rosa ima samo jednu želju – da ”bosa u cvetni krevet leže”. Noć, hodom svojim, koriguje topografske karte. U malome je beskraj, pa i u mahuni dana. Da bi se saznalo, treba se zanijeti, odvojiti od sebe, i zato pjesnik sugeriše: ”Razmini sebe dok osvajaš prostor”.
Ali, tek kad tajnu nebesa povučeš za skut, bićeš uočen od svih, veli Đurović. Pitanje je samo kako stajati čvrsto na tlu, a dodirivati nebo.
Zaokružujući ovu inspirativnu zbirku, ovaj putokaz ka nesaznatim i neosvojenim tajnama, Đurović poentira da treba ”upaliti pobunjenu maštu”, i stare glose lišiti preimućstva. Novom osjećanju svijeta dati novu formu, postaviti i učvrstiti novo – za novo vrijeme – primjereno pravilo. Jer, čovjek je uvijek nov (ne mora da znači da će biti bolji), kao i svijet, kao i ideje i osjećanja.
Đurović smatra da svaka riječ jeste ispunjena smislom, i da zato, svaka, može u poeziju. Zato ćemo se, u ovoj knjizi, sresti s riječima: florna slika, mrta, rekvijemska (užad), omaž, afiša (žuborenje), mejl, piknik, fluid, raboš, štep, notes, storija, akribičan (vazduh), kadenca (stiha), melanholija, raščupani (prostor), kontekst, reljef, sekvence (odabrane), piruete, krajolici (šume), unikatni (detalji), vikendica, uštirkala (žega), ćuvikov (vrh), aluge, ušuškano (proleće), arhetipske (slike), disk (paradoksa), papuče, sferično (talasanje), alavost (zime), urokljiva (praznina), agresija, ufurala (u kosti), leksema, ekstaza, fikcija, dikcija, dleto, naćve, psalm (nebeski) vrletnost, verande, korita, poster, proračun, frekvencija, lemovati.
On, dakle, upotrebljava riječi koje su ”ćoškaste”, rogobatne, nepjesničke, ali u njegovoj poeziji one se sasvim dobro osjećaju, i čitalac ne primjećuje da štrče među ostalim riječima.
Time, Đurović, kao što pledira da čovjek treba da bude ravnopravan s tajnama, da ga čak tajne zovu da ih, kao polenov prah tučke, oplodi, oživi, jer tužna je tajna ako se njome niko ne bavi, tako valorizuje riječi, bori se za njihovu ”jednakost i ravnopravnost” – pred zakonima literature.
Riječi imaju smisla i kad govore o besmislu, možda tada najviše, i zato ih treba čuti, pravilno ih, zatim, poredati, naći im međusobne najbolje veze u određenom kontekstu shvatanja, ”socijalizovati” ih – literarizovati ih. I, eto, poezije, u kojoj nijedna riječ nije rogobatna, koja prestaje da bude ružno pače, pa i kad to jeste kad je sama, kao što čovjek samotnjak jeste jedan pogled, jedna pojava u pojavnosti, a sasvim drugo kad je među drugim ljudima. Kao što je čovjek dio svijeta, tako je riječ njegov refleks.
Poezija jeste čudesna pojava u pojavnosti (s ove strane saznanja), i zato što postoji bezbroj nizova riječi, bezbroj smislova, i čvorova, koje nose, i koje nizanjem, ukrštanjem, spajanjem i razdvajanjem, preuređenjem poredaka, proizvode nebrojene mogućnosti. I riječi, kao elementi pojavnosti, okrenute su traženju mjesta pod suncem pojavnosti. A najbolja poezija je ona koja zna da se uskladi s tokom vremena i s rijekom ”ludijeh promjena”, koja je toliko elastična da može da primi, i kad čuva stari okvir, novi sadržaj.
Kao što površina zemlje ima neravnine, koje se mogu odrediti i kao manji i viši vrhovi, tako je i poezija stupnjevita, konkurentna svakom drugom visokom stanju duha, i kad jeste poezija, jeste bolja od bolje, kojoj pripada i Đurovićeva, jeste, i za jednu priliku, i za sva vremena.
Beograd, 8. jul 2006.
|