|
Pjesma za mog prijatelja, profesora
Jusu Nikshic'a slikara iz Mostara
I more se zna ljeti bash naljutit
Samo poruchi buru shto od Senja pushe
Rastjera kupache ugasi motore
Povuche se k’o ja u dubinu dushe
Jedino pokoja budala sa kerom
Obalom se shec'e i kad bura pushe
Te dozvoli keru da zapisha drvo
Gdje sad sjedi pjesnik shto o moru pishe
Ne daju mi mira kerovi i ljudi
Te motori snazhni shto nemaju dushe
Ja pakujem svoje malobrojne stvari
I ostavljam more nek ga bura pushe.
|