|
Pjesma za mog prijatelja, profesora
Jusu Nikšića slikara iz Mostara
I more se zna ljeti baš naljutit
Samo poruči buru što od Senja puše
Rastjera kupače ugasi motore
Povuče se k’o ja u dubinu duše
Jedino pokoja budala sa kerom
Obalom se šeće i kad bura puše
Te dozvoli keru da zapiša drvo
Gdje sad sjedi pjesnik što o moru piše
Ne daju mi mira kerovi i ljudi
Te motori snažni što nemaju duše
Ja pakujem svoje malobrojne stvari
I ostavljam more nek ga bura puše.
|