|
U njegovim uzdasima krila se velika, zanimljiva i uzbudljiva storija o minulom vremenu u kojoj je bio aktivni akter, ne samo sportskih događaja nego i svega što se oko sporta dešavalo. Na fotosima obješenim o zidove i pedantno složenim u stare patinaste albume, jasno se uočavao plećati mladić plavkaste, u pravilu uredno začešljane kose pune životnosti. Sa sjetom je tumačio i posmatrao te slike, kaleidoskop svoje staze, uviđajući kako je ovozemaljski život uistinu kratak za sve planove i ispunjenje želja. Ali, na svu sreću, on je svoj život ispio na dušak i bez ostatka. Protekao mu je u lijepim uspjesima ne samo na terenu nego i na putovanjima kao i u društvima. Mladić iz Mostara, sa prvim loptanjem u JSK Mostar, dočekao je da 1948. godine na čuvenom Vembliju nastupi u olimpijskoj reprezentaciji Jugoslavije. To je kasnije pošlo za rukom velikom Muhamedu Mujiću i halfu sa Rondoa, Krunoslavu Radiljeviću. Brozović je bio prvi Mostarac sa nastupom u elitnoj olimpijskoj reprezentaciji. Malo je koji mostarski fudbaler imao tako bogatu karijeru kao što je to slučaj sa Miroslavom Mehom Brozovićem. Njegova životna staza išla je od Mostara preko Zagreba, Beograda, Sarajeva, Banjaluke, Doboja i Dubrovnika da bi se krug zatvorio u Mostaru.
U njegovoj priči o minulom vremenu nije bilo hiperbolisanja događaja niti žičnog isticanja. Skromnost, ta vječita komponenta njegove ličnosti, potvrđivala se i onda kada je cjelokupnu karijeru trebalo sublimisati i podvući jasnu crtu. To je karakteristika velikih i on ju je potvrđivao cijelog života.
Miroslav Brozović je po mnogo čemu zanimljiva osoba. Imao sam osjećaj da je mnogo toga o njemu ostalo nezabilježeno. Možda je tome razlog njegova prevelika skromnost ili urođena tajnovitost duše. U svakom slučaju samo bitne stvari se pamte i bilježe – broj nastupa, osvojenih titula i priznanja.
U devetnaestoj godini je u dresu zagrebačkog Građanskog u kome 1939. godine zajedno sa asovima: Higlom, Glazerom, Kokotovićem, Matekalom, Velflom i Jazbinšekom osvaja šampionsku titulu Jugoslavije. Brozović je među jedanaestoricom najboljih fudbalera Građanskog koji 1941. i 1943. godine osvajaju titulu šampiona Hrvatske. Uknjižio je 17 nastupa u reprezentaciji Hrvatske. Dres reprezentacije Jugoslavije oblačio je 17 puta (1940-1948.). U timu beogradskog Partizana 1947. godine, kao kapiten tima, prima pehar maršala Tita. Karijeru je završio u FK Sarajevo čije je boje branio od 1948. do 1954. godine. Kao trener Sarajeva u BiH je donio prvu šampionsku titulu. Svojevremeno je Brozovića legendarni Stjepan Bobek uvrstio u tim svijeta. Svugdje je ostavljao samo lijepe tragove i bilježio značajne uspjehe. Kad je osjetio da ga zove jug, krenuo je u svoj Mostar posjećujući redovno Masline gdje među čempresima sa kumrama i vjernim đivkarima snivaju njegovi roditelji.
Ona druga strana njegove ličnosti otišla je nepovratno sa njegovim sjenima u ovu zemlju koja nas čeka i od koje ne možemo pobjeći, ma koliko to željeli.
Brozovića sam doživio na poseban način, više kao savršeno lijepu i čistu dušu, nego kao sagovornika iz koga kao novinar crpim podatke kako bi njegove sugrađane podsjetio na ovo značajno ime i ovjekovječio ga kao velikog i zaslužnog sportistu čije će ime ostati zlatnim slovima zapisano u svim sportskim enciklopedijama i monografijama klubova čije je boje branio.
Počivao u miru božijem i neka ti je, dragi vrli prijatelju Miroslave, laka zemlja.
Mostar, 6.10.2006.
|