|
Pojavljivanje knjige Marine Trumić Živi glas umjetnika, vraća nas kao čitatelje do nebrojeno velikog broja imena i djela značajnih ljudi i uvijek živih pitanja o umjetnosti i umjetniku. Naravno, tako i na taj način do mogućnosti da ustanovimo: kako u međuvremenu odgovor nije dobijen, a ista pitanja već žive u novim mladim i sredovječnim ljudima koji jednako gorljivo inzistiraju na njihovome prisustvu i traženju odgovora. Koji s jednakom vjerom žive taj i takav – zadat život.
Knjiga donosi zapise o susretima i razgovore sa sedamdeset (70) znamenitih ljudskih pojava koje je na svom profesionalnom putu srela i u razgovoru zaustavila Marina Trumić. Više od polovine tih ljudi, više nisu među živima, ali se ne gubi aktuelnost njihovoga mišljenja i značaja njihovoga živog glasa. Naprotiv. Njihova riječ i poruka, energija njihove pojave još uvijek pokreću svijet djelatnih ljudi i podstiču inventivne. Tako se ova izvrsna knjiga Marine Trumić ovaploćuje kao trajan generator pozitivne energije humanističkog i estetskog predznaka.
Pišući svoje tekstove tokom 30-ak godina novinarskog rada, Marina Trumić je morala imati u vidu svoj profesionalni zadatak, ostavljeno vrijeme, rubriku s određenim brojem znakova. Ali, za inventivne, nema ograničenja. Inventivni i kreativni postavljaju standarde. Autorica se, naime, novim povodima i osjećanjem da je riječ o ljudima koji još imaju šta reći, obraćala u više navrata. Sa Nobelovcem Ivom Andrićem razgovara pet puta, sa Brankom Ćopićem tri puta, sa Midhatom Begićem dva puta, etc. Sa svima njima ima i prijepisku i održava komunikaciju. Tako je dobijena primjerena slika pojave i u dužem vremenskom razdoblju.
Tekstovi su u knjizi poredani abecednim redom prezimena. U knjigu se ulazi kroz nadahnuto i suptilno, ali s odmjerenim zanosom ispred svoga i svih tih života ispisanim esejističkim monologom: Svijet je lijep, svijet je čudo. Marina Trumić nenametljivo, s izgrađenim i rafiniranom smislom i mjerom podstiče svoje sugovornike i od njih dobija maksimum i onda, kada je riječ o provjereno introvertnim osobama koje otvoreno i javno izražavaju svoje nepovjerenje prema novinarima i medijima.
* * *
U očima i duhu čitatelja, ova izvrsna i u našim prilikama rijetka knjiga, biva sasvim relevantnim čudom koje čitatelje uvodi u zaboravljene i nerijetko sasvim i odavno napuštene prostore ideja i poduhvata, a podstiče energijom koju isijavaju sjajni ljudi, njihove zamisli i predstave o životu i svijetu. Tekstovi Marine Trumić objavljivani su u Svijetu, Oslobođenju, Odjeku, Oku, NIN-u, Jugoslavenskoj reviji, Književnosti, itd., i prije više od četvrt stoljeća dočekivani s odobravanjem i izuzetnom pažnjom.
U knjizi je na način potisnute osobne intime, kao dragost, ipak nazočan sjajni čovjek i samozatajni intelektualac, Marinin suprug Čedo Kisić. Baš kao i u životu i poslu: uvijek je tu po onome što radi i što ostaje na njegovom ljudskom putu kao trag. I, samo iznimno i eksplicite vidljiv je na licu mjesta. Uspješan u najosjetljivijim poslovima, ali skroman i nikad u prvom planu. Tako se javlja i kao lik na fotografijama, ime ili prezime i rijetko oboje, naprimjer u pismu zahvalnosti Meše Selimovića za seriozan tretman i književno-kritičku opservaciju njegovoga djela u reviji Odjek, koju je Čedo Kisić uređivao petnaestak godina.
* * *
Knjiga Marine Trumić Živi glas umjetnika, snažno i relevantno amalgamira kulturalnu ravan koju tvori jedinstven jezički kulturni prostor ex-YU. Vrlo je interesantno, kako taj živi glas iznenađujuće jednako zvoni i odjekuje u vremenu poslije minulih događaja! Riječ je o kontinuitetu humanističkog angažmana onih ljudi koji su uvijek na umu imali samo opću dobrobit koja je u njihovo vrijeme izgledala jednako kao što izgleda danas.
Umjetnost i umjetnici, ako to jesu, onda su takvi. I, nevolje su iste. Kao da ljudi, kao da čovječanstvo ne uči.
U trećem po redu tekstu o našem Nobelovcu Ivi Andriću, Svijet, 29.11.1968. godine, Andrić priča o svome boravku u Vroclavu na Kongresu Međunarodne lige za mir, 1948. godine, dakle – dvadeset godina ranije. Prisjeća se uzdržanosti poljskih pjesnika prema Jugoslavenima. Poljaci su se držali na distanci, znajući da su pod prismotrom Informbiroa s osjećanjem da ih sam Staljin gleda. O čemu Andrić kaže:
Rekao sam jednoj poljskoj pjesnikinji, našoj staroj poznanici i, inače, pametnoj ženi, koja se pravila da nas ne vidi: Zašto se ovako ponašate? Pa, ovo nismo izmislili ni vi ni ja. Ako ste vi uz vaše i ja sam, normalno, uz svoje i to ne može biti drugačije, ali postoje neki ljudski odnosi. Pa mi smo pisci, a ne političari. Ni ova situacija neće večno potrajati, a vi ćete se jednom stideti svoga postupka… Sećam se da mi je jedini Ilja Erenburg pred svima prišao, onim svojim karakterističnim, laganim hodom Jevrejina, noseći mi cigaru, jer mi smo i ranije uvek razmenjivali cigare, da i ovaj put to učinimo.
Pola stoljeća kasnije, istu sliku možemo vidjeti u našoj zemlji, ovaj put u odnosima između njezina tri najbrojnija naroda. Totalitarni je um u svim vremenima i na svim meridijanima je zauvijek isti. A, trebalo bi iskoračiti izvan te strašne okoštalosti razuma.
Zapravo, cijelu istinu o ovoj izvrsnoj knjizi rekao je direktor Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti BiH, sada pokojni – Aleksandar Aco Ljiljak, nagovarajući Marinu Trumić da knjigu priredi:
Znam da si zaokupljena radom na svojim pričama i misliš kako je to sada za tebe najbitnije, ali vjeruj mi: priče danas pišu mnogi a malo je onih koji se mogu pohvaliti tako obimnim i dragocjenim materijalom, važnim za našu kulturnu historiju.
Nema sumnje, Aleksandar Ljiljak je imao stvaran odnos prema autorici i potencijalnoj knjizi, kulturi i historiji, kao i mogućnosti nastavka komunikacije živog glasa umjetnika. Naime, izvan te komunikacije koja nas spaja, ni jedni, ni drugi istinski ne opstajemo. Mi smo, nedvosmisleno samo ono što između nas jeste, ma šta da to jest.
Pouzdano, riječ je o jednoj od rijetkih knjiga, kojoj će s prolaskom vremena vrijednost rasti, sasvim primjereno ili proporcionalno značaju djela i autora na koje se odnosi. Naime, osim pomenutih, nije moguće drugačije gledati imena: Oto Bihalji Merin, Jan Beran, Bato Čengić, Mersad Berber, Oskar Danon, Oskar Davičo, Zuko Džumhur, Hamza Humo, Nedžad Ibrišimović, Mirza Idrizović, Hanifa Kapidžić-Osmanagić, Mirko Kovač, Gustav Krklec, Vesna Krmpotić, Hajrudin Krvavac, Boško Kućanski, Skender Kulenović, Ibrahim Ljubović, Predrag Matvejević, Velimir Milošević, Juraj Najdhart, Ćamil Sijarić, Đakomo Skoti, Derviš Sušić, Marko Vešović, Mehmed Zaimović, Miodrag Žalica i dr.
Rujna/septembra, 2006.
|