|
 Jesmo li uopšte svjesni koliko se i sami krunimo odlaskom u vječnost naših dragih i bliskih sugrađana čije je postojanje punilo naše biće upotpunjavajući ga u onoj srazmjeri koliko smo ih suštinski doživljavali. Sanko Šehić je bio autentičan izdanak mostarske loze u kojoj se sublimisalo vedro, optimizmom obdareno i produhovljeno biće Hercegovca. Poput džemre iz lišajem opečećenog kamenjara, iz njega je isijavao vrcavi humorni pjev kao odbljesak sunčanih oaza njegove prostrane i plemenite duše. Sunčani slapovi mediteranskog sunca našli su svoju oazu u dječačiću iz Brkićeve ulice a potom je decenijama izbijala svom energijom obogaćujući sve one koji su provodili čase s njim.
Sanko Šehić je mostarski bulbul iz bašča pored Neretve i Radobolje, kazivao bi Mišo Marić opijen njegovom blagom dušom i tihim koračanjem kroz vrijeme. Osebujnog šarma, akcentiranog osjećaja za svijet oko sebe i pažljivog posmatračkog senza, kao odani sljedbenik Dionizija, Sanko je plijenio pažnju ne samo svog pažljivo odabranog društva nego i svih Mostaraca. Rodni grad mu bio gnijezdo iz koga nije volio izbivati sem u poznim godinama.
Gospodskih manira, šarmer i boem sa stilom, muzički nadaren, šezdesetih godina bavio se sviranjem strasno ispijajući životne sokove i kao bezazleni mladić osjećao da vrijeme stoji. Pamtimo njegovu figuru uz bubnjeve na terasama hotela Neretve, Mostara, Bristola, Bune, kultne kafane Pariz na Štefanijalu, potom u Gracu, Baškoj vodi, Lištici… Svugdje donosio radost i sebe u cjelosti. Sa sabraćom po esnafu Mimijem Stupcem, Fadilom Karićem, Lelom Hadžićem, Vaskom Vujovićem, Đanijem Salkovićem, Mirom Sefićem, Magom i inim muzičarima kroz note putovao po Granadi, Rimu, Parizu, Sevilji, dalekoj Rusiji uz Laru, sa Frenkijem do Amerike.
Zašto li je volio kape ostaće tajna. S kapom je bio onaj poznati Sanko iz Brkićeve koji je satima posmatrao ljude kako žure da negdje stignu i važne poslove obave.
U Narodnom pozorištu proveo gotovo cijeli radni vijek radeći kao slikar izvođač. U sjeni aktera predstava ostavljao svoj otisak na sceni, u umjetnicima i osoblju još značajniji. Pozorište je doživljavao kao svoju kuću a članove kolektiva kao širu porodicu. Drugovao i ispijao noći sa Zukom, Rešetarom, Lepetićem.
Sanku smo viđali i na merdevinama sa kičicom u ruci kako maštovito i kaligrafski ispisuje nazive firmi. Radio je to sa puno smisla i uživanja, potpuno se predajući poslu kojeg je volio.
Potpisniku ovih redaka poklonio austrougarsku razglednicu Hotela Neretva sa ispisanim cjenovnikom u kome se jedna stavka odnosila na cijenu čišćenja cipela. Sad je to hamajlija od dragog Sanke.
Posljednje nemirne noći provodio je u Americi željno čekajući ponovni susret sa Brkićevom – ulicom djetinjstva. Otišao je među zvijezde da sanja svoj Mostar u kome je uvijek trijumfovao komšiluk kao paradigma humanog načina življenja. Hida, Goran, Jasmina, Faruk, Zlatko, Zvonko i Mostar mogu biti ponosni na osobenu ličnost kakav je bio Sanko.
Maestro, hvala ti velika za ljudskost koja nam danas tako nedostaje.
|