|
Dvosmislenost stoji uz uzburkanu sliku
nepomichnog stabla ironije.
Pa onaj portret na kojem ne egzistira chak
ni jedna crta lichnosti.
Sila koja se protezhe putem vjechnosti,
ne osvrc'uc'i se za ostalim dokumentima impresije,
postavlja pechat na grudima ovozemaljskih vukova.
Realnost ne postoji,
samo je imaginarna i prati nas bash poput sjene,
ne odvaja svoju jachinu od nasheg bic'a.
Uvijek nas nadovisuje,
pokushava nas progutati svojim tamnim,
nedohvatljivim pritiskom,
a mi nikako da se probudimo iz ovog sna.
|