|
Pa čemu, pita se u čudu čovjek, onda uopšte i služi um, iskustvo i sve znanje ako ne i poznavanju osnovne činjenice života koju valja uvažavati na prvom mjestu, a to je da se on proživi koliko toliko u miru i slozi, a ne u jalovoj nadi da bilokakve podjele znače uopšte korist?
I čemu to i danas ponavljati rogatim (bogatim), te i onima koji ”izučiše” sve nauke a ne shvativši i ne uzimajući u račun najvažniju kako valja biti dovoljno ukupno snažan, a što znači i istinski pametan kako bi se shvatio i prihvatio najvrijedniji nauk kome nas najbolje privodi saznanje da je ovakav i u svemu divlji svijet u kome prvenstvena vlada pravo jačeg, a što će reći i brojnijeg, jedino što ga neprekidno valja imati na umu? I šta to uopšte i vrijedi kada se i danas sve ponavlja na isti svegubitnički, samoubilački način neukog?
Te kome to i uopšte vrijedi govoriti u vremenu sveukupne tragičke razjedinjenosti, a što će reći i svesebičnosti koja se ogleda u svim manifestacijama nedruštvenog života a da nikom i ne pada na um prosta činjenice da nešto suprotno i jedino opštekorisno što se i ne tako davno očigledno dešavalo govori svu istinu a nasuprot svim individualistima koji u opštoj gužvi i metežu gdje se ništa ne razabire do grabeži i otimanja, u mraku primitivizma čine to što čine, te da i sve zato zapada sve dublje u čemernu neizvjesnost divlje razjedinjenosti koja prijeti i sveopštim neuspjehom života?
I na kraju još da spomenem: ko je i mogao donedavna pomišljati da bi i u društvenoj zajednici što se zvala Jugoslavija – južna i slavna – sa njenom i proteklom snažnom zaštitničkom armijom koja je činila svu njenu sigurnost i perspektivu – nije valjalo sužavati te i naprosto ugrožavati a kako se to i danas serbez čini, njenu stabilnost, te i visoko uvažavanje između velikih i malih?
Malih koji ostaju takvi na svim poljima opšteživotne opstojnosti, pa i na sportskim terenima gdje se i nedavni poraz od pola tuceta golova ”reprezentaciji” upravo razjedinjenih južnobalkanskih državica pokazao sve, te i pitanje da li će se i ubuduće takav sve do žalosti rasklimatani društveni organizam moći ravnomjerno i reprezentativno uključiti u bilokakav odnos sa drugim, većim i neuporedivim, jačim konkurentima?
I čemu onda još valja pridavati ikakav značaj u zlom aktuelnom vremenu osim relativnosti činjenice što ju je nekom prilikom, ne tako davno, apostrofirao uvaženi zagrebački socijalist Branko Horvat rekavši kako će se Jugoslavija vjerovatno raspasti, a onda i opet sastati ali kao suverena država koja jedino takva, i iskustvom obogaćena može jedino imati nekakav raison d’être, realnu mogućnost da postaji i normalno funkcioniše dok je sve drugo samo zabluda, blef i besmislena, neprirodna farsa koju svim silama podržavaju oni zabludjeli koji od toga vide svoju duplu, individualnu korist:
- ”Kolariću, paniću, pletemo se samiću,
- sami sebe zaplićemo, sami sebe rasplićemo…”
|