|
Najnoviju Vulevic'evu knjigu ”Prtljag snova”, koju chini osam pricha, ne odlikuje klasistichki koncept iako josh uvijek, ako je u pitanju dobar pisac, mozhe imati vrednosne potencijale. U pishchevim prichama svijet se dozhivljava i tumachi kroz neku vrstu snovidbene prizme, ne sklanjajuc'i zhivot i njene izbochine u stranu. Naprotiv, on se iskazuje kao jezgrichni prostor pri tkanju neobichno reljefiranih ljudskih sudbina.
Iako se bavi sudbinom lichnosti, njihovim erozivnim stanjima i patnjom, pisac ih sagledava i kroz sochivo istorijskog konteksta, poshto su ta dva fenomena u mnogim sluchajevima zavisni. Posebno kad se radi o misteriji zla, koje se neumitno prostire po diktatu slijepog ideoloshkog nazoda. Nikako da se chovjek oslobodi njegove razorne prisutnosti, koja nazhalost najcheshc'e nastupa u ime tobozhnjih ljudskih nachela. Iza njih, u nepojmljivoj varijanti nichu logori za politichka zatochenja.
Jedan od njih je logor Nevid, lociran na pustom kamenom ostrvu. I kad se pisac ne bavi tom temom, eha apsurdne drame upravo proistichu iz njenog paklenichkog izvora. Ona su, reklo bi se, nadovezujuc'a. Bez moguc'nosti da nestanu. Na takvoj osnovi pisac je tvorio okosnicu svojih pricha, unosec'i u njih iracionalan naboj. Nevid je u stvari metafora beznadja. Ono nastaje onda kada se potru razlozi zhivota. I kada se umjesto njih izdigne nishtavilo. Slichno gomili leda koji se topi.
Izgnanik iz Nevida osjec'a svuda tudjinstvo. On ga u memoriji rastvara i krije, jer se uvijek plashi novih stradalnichkih iskushenja. Ulazec'i u skrivenu zonu njegove svijesti, pisac je svojim prichama otkljuchao dotad zatvorena vrata izgnanikovog straha, albumirajuc'i ga kao scene jeze. Ili kao redukt uslovnog postojanja, prepushtenog bezvoljnosti i amneziji.
Sam intenzitet pripovijedanja govori kakve plime opsijedaju dushe izgnanika. Naletom su zhustre, pa je i pisac uzvratno slichno reagovao. Narochito kod markiranja zla. Mozhda je poetska prevlast u pripovijedanju doprinijela takvom uslovu. Poetsko u prichi ima dejstveniji fluid i njega je Vulevic' izdashno koristio. Tu ne mislimo samo na dinamizaciju radnje, nego i na korishc'enje jezika kao asocijacijskog entiteta. Njemu polazi za rukom da i ironiju ”presvuche” poetskim naplavom. A to nije lako. Autor pazhnju poklanja samo onoj vrsti evokacije koja daje efekat. Iskustva iz ranijih knjiga pomogla su mu da zrelo razluchuje prazan od punog hoda. Imaginacija je jedan od uslova da se to shvati kao isplativ naum.
Vulevic' na veoma rafiniran nachin boji sve vrste prekorachenja. U zbirci je obuhvatio ne samo ona koja su se odigravala na Nevidu, nego i ova potonja, koja su do grla ogrezla u prestupu. Zlo je uvijek sa dubokim korjenom tragike. Razumljivo je shto je takva tema u sredishtu pishcheve evokacije. Ona mu nudi dubinski sloj, dakle proniknuc'e u skrivene svjetove chovjekove nutrine, koja se mora eksplicirati putem upechatljivih opservacija. Malo je koji pisac u nas, u ovakvoj vrsti tematike, uspio da spoji u jedinstvenu cjelinu dozhivljajni resurs i moc' transpozicije kao Vulevic'. On umije da pronadje i iskazhe metafizichko u svijetu stvarnosti, u nama. Prosto sam fasciniran njegovom sposobnoshc'u onomatepoeisanja ljudskih poriva putem majstorski izbrushenih spoznaja i obrisa. Sve su ove priche neki oblik bravurozne ironije na vrijeme pakla koje nas zaogrc'e tugom tamnine i udesa. Rekao bih bez moc'i da uklonimo strah pred zjapovima zhivota.
I da bi htio chovjek se ne mozhe odvojiti od proshlosti. Ne samo od proshlosti nego i od prostora za koji je vezivao svoje bitisanje. On ima chvrsto nastanjenje u svijesti i kad je odatle fizichki nestao. Postoji da bi obesnazhio volju i presjekao put svakom uzdanju.
Prostor Nevida je rodjen za preslikavanje. Valjda zato shto je zlo reverzibilno i remetilachko. Vulevic' ga zapazha i iza kulisa prividno srec'ne sredine. Tamo je pritajen. Chim mu se pruzhi prilika pretvara se u chudovishte. Mnozhi se brzhe od riblje mladji. Preoblikuje san u koshmar. Ideju u groteskni odjek. To su najbolje osjetili brac'a pakla, Nevidjani.
Tok paklenog vremena teshko se obuzdava. Ima jak zamah i kobne posljedice. Kad ga osveshc'enje izbaci iz sedla, ostaju ozhiljci. Zaposjednu sjec'anje traumom. U prichi ”Orhideja due” pisac memorishe opasku jednog druzhenika snova ovim rijechima: ”Kad muka prodje nastaje dosada”. Kao shto se gorko iskushava suzhanjstvo, slichno se iskushava i samoc'a. Nevidjani su njeni najodaniji vlasnici. Skoro da se svaka iluzija zavrshava njome. Jedino joj se opire dr Baro. Misli da zlo postoji da bi mu mogli zavrnuti shiju. Sam daje recepturu za to. I pored iskustva iz Mathauzena i Nevida, teshko uvidja da je zlo stameno i neotklonjivo. Da ga ljudi pothranjuju svojom nesavjeshc'u. Uzaludno je doktorovo traganje za smislom svijeta. Prometeja je zamijenio Ravnodushnik!
Vulevic' supremantno revalorizuje adske istine sa kojima se chovjek nosi cijelog zhivota. Ostrvo Nevid mu je posluzhilo da im dotakne dno, razmichuc'i mu granice udesa. U prichanju se pisac sluzhi i nekom vrstom esejizacije shtiva, mislec'i da c'e njime potpunije razotkriti brojne drame zhivotnih deshavanja. Kad tome dodamo i poetski pechat ove proze, postaje jasno da je takav vid kombinovanja u sferi kreacijskog postupka urodio zheljenim plodom.
|