|
Naš Čikago je jedno tijelo jedna duša sa jezerom Mičigen. Tu su mu francuski kolonizatori Kolumbove zemlje udarili temelje prije nekih tri stotine pedeset godina. Na mjestu gdje su prije njih Indijanci gradili svoje nastambe i razapinjali šatore. Indijanci su protjerani. Francuzi su se kasnije povukli pred agresivnim Englezima. Da bi na kraju i tu zavladali ”novopečeni Amerikanci” koji su prije više od dva vijeka, pod vođstvom Džordža Vašingtona, porazili svoje djedove i pradjedove iz Velike Britanije i postali gospodari svog na svome. Proglasivši Uniju, odnosno Sjedinjene Američke Države.
Zahvaljujući Jezeru Čikago je postao ono što je danas. Najprometniji velegrad središnjeg dijela Sjedinjenih Država sa 12,5 miliona stanovnika. Visok do neba, rasprostranjen na površini veličine Hercegovine, bučan, uzavrio, zadihan od radnog ritma, blještav od bogatstva i supermoderne arhitekture, sa bukom i halabukom od nekoliko miliona vozila, tamnjikav od bijede nekih južnih predgrađa sirotinje – ponajviše Crnaca, šaren od pripadnika svih rasa i svih naroda svijeta.
Jezero Mičigen spojeno je prevlakama i kanalima, sa jezerima Superior, Huron, Iri i Ontario. Tih ”pet velikih” sačinjavaju Great Lakes, odnosno Velika jezera. Ontario otiče rijekom i kanalom Ontario do zaljeva Sveti Lorens u Atlantski okean. Odatle do Čikaga i natrag stižu i vraćaju se prekookeanski brodovi. Te vodene veze, guste željezničke trase, isprepleteni autoputevi i gigantski aerodrom O’Hare, stvorili su od Čikaga najprometniji saobraćajni čvor Amerike. To je ”glavnica” na kojoj se gomila kapital najvećeg grada države Ilinoj i jedne među pet najvećih metropola SAD.
Izazovna tajnovitost
Amerika je velika i moćna zemlja a Amerikanci vole neskromno da se hvale tim veličinama. Tako je i skupina od pet jezera na granici prema Kanadi nazvana Velika Jezera. S pravom. Jer ona zauzimaju prostor od 235.000 kvadratnih kilometara, gotovo kao bivša Jugoslavija. To je najveća slatkovodna akomulacija na zemljinoj kugli. U njihovim bazenima koncentrisana je jedna petina ukupnih svjetskih zaliha slatke vode i čak devet desetina one koja hrani Sjedinjene Države.
Odlučismo da se izbliza upoznamo sa tim vodenim masama i kopnima koje one zapljuskuju. Tako krenusmo prvog jula kružnom putanjom: Čikago u državi Ilinoj, Detroit u državi Mičigen, Munising na obalama Superior jezera, Green Bay ili Zeleni Zaljev u državi Viskonsin i na kraju opet naš Čikago. Dionica dugačka oko 3.500 kilometara. Nama nepoznata, izazovna, obećavajuća, tajnovita… Ona nudi radoznalosti susrete sa novim ljudima, drukčijih tradicija, običaja i priroda. I viđenja sa starim znancima iz zavičaja. Raspaljuje maštu nagovještajima tajnovitih ”rukotvorina” prirodne stihije, čiji prapočeci sežu milionima godina unatrag. Nakon veličanstvenih dostignuća čovjeka, njegove urbane geometrije i aritmetike, savršenih srazmjera i harmoničnih rasporeda prostornih rješenja blještavog Čikaga, stihija će nam predočiti svoj nabacani i razbacani ”nered” i oblika i sadržaja. Ali u čijoj cjelokupnosti vlada neprevaziđena proporcija i harmonija detalja, ravnoteža ogromnog i majušnog, ogoljelog i šumovitog, očvrslog i osipajućeg. Nad čime stalno visi hiljade i hiljade upitnika. Kada je to, iz čega je to, kako je to nastajalo i uzrastalo, nestajalo pa se ponovo samo sobom stvaralo, kako se obrušavalo i uzdizalo, u čemu je tajna početka i prapočetka, gdje je tu malecni čovječuljak koji uobraženo misli da je odgonetnuo sve te nikad odgonetnute tajne…?
Jer poznata je bliža prošlost Mičigena, njegovog Donjeg i Gornjeg poluostrva nad čijim obalama stražare vode Mičigena, Irija, Hurona i Superior jezera. Prije koje milionče godina tu je vladala tropska klima. Sa šumama, močvarama, toplim morima, pustinjskim predjelima, lavovima, tigrovima, krokodilima… O tome svjedoče kosti tropskih životinja i riba i debele naslage podzemne soli koja se danas upotrebljava za zimsko posipanje autostrada, koje zimi prekriju debeli snjegovi i ledeni obruči. Onda je nastupilo ledeno doba koje se povuklo prema Arktiku tek prije nekih desetak hiljada godina. Dok se vozimo autoputom 94, prema Detroitu – najvećem gradu Mičigena, pitam se, posmatrajući zelene livade sa travnatim terenima, žitnjacima, kukuruzištima i voćnjacima, prošaranim gustim šumarcima: zar je moguće da je taj zeleni tepih ne tako davno predstavljao debele naslage leda?
|
Adis i Emir Spahić
|
|
Stara i nova poznanstva
Znamo da ćemo u Detroitu opet, nakon sedam godina, susresti naše stare znance iz zavičaja. Emira i Jasnu Spahić koji su kupili novu kuću u elitnijem dijelu Detroita nazvanom Troj, čiji ćemo gosti biti tri dana. Kuća okružena pitomom baščom, u jednom dijelu velikog dvorišta poluolimpijski bazen pun vode modre kao mostarsko nebo. Susrešćemo njihovu djecu – najstarijeg sina Adisa, pri prvom susretu brucoša na fakultetu, danas mašinskog inžinjera koji je visoki stručnjak u umijeću gradnje automobila i talentovani igrač fudbala. Mlađeg sina Adnana koji je s odličnim završio gimnaziju i sada razmišlja na koji fakultet da se upiše. Kćerku Aidu koja je nakon jednog fakulteta sa predmetima humanitarnih nauka započela studije advokature. I ona, poput Adisa, postiže izvanredne uspjehe i sada sa zanosom priča o svom budućem pozivu advokata.
Pa ćemo vjerovatno opet sresti Nedžada Puzića, nekada električara u mostarskom ”Sokolu”. Pa Azima Sarića – nekadašnjeg radnika trebinjskog ”Novoteksa”. Uz njih braću Adisa i Amira Grebovića, pa Nisada Jakupovića i Esada Boškaila. Emir Spahić se prvi upustio u veliku avanturu prevoženja višetonskih smotaka čeličnih limova za izgradnju automobila, na kamionima sa jedanaest osovina i jedanaest brzina koji vuku i do 90 tona tereta. Njegov primjer slijedila je i većina nabrojanih naših zemljaka.
Doduše stogodišnja slava Detroita kao centra američke autoindustrije, gdje se rodio proslavljeni Ford i proizveo prvi serijski putnički automobil takođe pod imenom ”Ford”, u posljednje vrijeme malo tamni. Jer dalekoistočne zemlje su oštra konkurencija američkim proizvođačima četverotočkaša, koji su se uspavali na lovorikama decenijske slave da su najbolji u svijetu. U međuvremenu su Japan i Južna Koreja predano radili na izradama novih tipova ekonomičnijih, kvalitetnijih i jeftinijih putničkih automobila. Zbog toga je opala prodaja američkih giganata koji otpuštaju na desetine hiljada radnika. Zbog toga su opale i zarade naših u Detroitu, jer svi su na ovaj ili onaj način uključeni u proizvodnju automobila i dijelova. Da zlo bude veće upravo u vrijeme našeg boravka u Detroitu objavljena je vijest o povlačenju iz upotrebe i opravci nekih fabričkih grešaka na čak milion i dvije stotine hiljada ”Fordovih” automobila tipa džip. Sigurno se mister Ford prevrnuo u grobu. Nije za života ni slutio da će od njegovih automobila jednog dana biti bolji oni sa zaostalog Dalekog istoka. I da će zavisiti i sudbina nekih tamo izbjeglica iz Bosne i Hercegovine! Ali, veli nam Spahić, situacija se ipak polako oporavlja, doćiće opet dobra, stara vremena.
Onda nas je uhvatila velika trka da tokom četiri dana boravka u višemilionskom Detroitu posjetimo što više zemljaka iz BiH. Najprije smo na gošćenju i beskrajnim imigrantskim razgovorima i pričama kod Fadila Medara i njegove Dinke. On je ekonomista, radi u kompaniji vezanu za autoindustriju ali u slobodno vrijeme bavi se ”riel estejtom”, što će reći prometom nekretnina. Priča o vrijednosti kuća, porastu cijena nekretnina, promjenama na tržištu. Vidi se duboko je zaronio u tu oblast. Dinka je prodavačica u velikoj robnoj kući ”Volgrins”. Imaju dvoje djece, oboje vrlo dobri učenici. Trpeza je puna svega i svašta. Naši se uvijek takmiče da na trpezi poslije gošćenja ostane više hrane nego što se pojede.
|
Pred kućom Emira Stranjaka
|
|
Upoznajemo se i sa Ahmom i Fatimom Medar i njihovom djecom. Sutradan smo kod bračnog para Adila i Subhije Kurtović, u njegovoj bašči veličine trećina fudbalskog igrališta iza kuće gdje se sve uzmirisalo od roštilja. Adil je iz Gacka, bio nekad predsjednik opštine, u Detroitu je također vezan uz proizvodnju automobila. Sjeća se s nostalgijom nekadašnjih godina u Gacku u kojem više nema hljeba za naše. Imaju tri sina s kojim se ponose. Onda jurimo u veliku stambenu kuću sa još većom baščom Emira i Lidije Stranjak. Emir je u Mostaru radio u propagandnom informisanju trgovačkog preduzeća. U Detroitu vodi odgovorni posao u bolnici, gdje mu radi i supruga Lidija. Imaju dva sina i kćerku. Obrazuju se fakultetski, uključuju u detroitske poslovne strukture. Emir Stranjak je jednim teškim sidrom psihološki vezan uz Mostar i Hercegovinu, sve nešto kalkuliše da li bi se jednog dana vratio ili da trajno ostane na tlu SAD.
I na kraju evo nas u domu Emira Pilava, rođenog u Prozoru, a dugo je živio u Kladuši i Banjaluci. On vozi kamion dugačkim stazama Amerike. Sin Dino napreduje u školama. Njih dvoje prave proračune da li bi bilo ekonomičnije prodati kuću pa iznajmiti stan, ili ostati tu gdje su. Jer kada sin ode na studije kuća će im ipak biti prevelika. Tako je to u Americi, sve je papir, olovka i računica.
|
Sa porodicom Pilav
|
|
Vode se beskrajne priče o životu u Americi, o kupovini kuća i otplatama rata, o tome koji se poslovi najviše isplate i da li se vratiti ili ne vratiti u domovinu kad djeca dođu do hljeba… Nezaobilazne teme su vezane uz Dretelj, Heliodrom, putovanja u emigraciju i današnjoj sudbini BiH.
Turizam je pitanje mašte
Rastajemo se sa Detrotiom i njegovim izukrštanim autoputevima, avenijama i magistralama, koje liče na ogromne paukove mreže opleteno trasama kojim se vozimo. Te mreže su nam razapete i iznad glava, jer se stalno provlačimo ispod masivnih nadvožnjaka kojim tutnje beskrajne gusjenice limuzina i kamiona. Oko asfalta su najprije neboderi centra grada a zatim se smjenjuju beskrajni nizovi stambenih kuća u zelenim, šumovitim predgrađima. Te slike me više ne impresioniraju jer su u svim gradovima slične kao jaje jajetu. Pompezna svjedočenja o ljudskim poduhvatima, ali ipak nekako uniformisana, jednolična i zamarajuća. Daleko se ljepše osjećamo kada smo sa glavne magistrale jug-sjever broj 75 udarili kosom prečicom jugoistok-sjeverozapad prema zapadnoj strani Donjeg poluostrva Mičigena, do našeg odredišta grada Traver Sitija, polukružno ugnježdenog u zaljevu Mičigen jezera.
|
Pješćane dine ”Spavajući medvjed”
|
|
Odsjedamo u tom savremenom ljetovalištu da bi smo vidjeli pješčane dine nazvane Sleeping Bear, odnosno Medvjed koji spava. Naši zemljaci u Čikagu napričali su nam mnogo toga o tim dinama sazdanim od sićušnog, blijedosmeđeg pijeska, koje se protežu miljama i miljama obalama države Mičigen koje su preko puta Čikaga. Vožnja od Travers Sitija do obala ”spavajućeg medvjeda” (jedno pješčano ostrvo blizu obale iz daleka uistinu liči na medvjeda koji se odmara) traje oko sat i po. Prava asfaltna cesta siječe brežuljkaste pitomine zasađene višnjama i trešnjama. Sa obe strane ceste smjenjuju se natpisi na improvizovanim kartonskim afišama: ”Sauer cherries” i ”Sweet cherries”. Što će reći ljute trešnje – odnosno višnje i slatke trešnje – odnosno naše trešnje. Stoje oznake da svako može ući u voćnjak, nabrati po volji jednih ili drugih trešanja, platiti domaćinu na farmi i kvit posla. To intimno prisustvo u nedirnutoj prirodi u supermodernoj Americi ispunjava čovjeka zadovoljstvom i osjećajem da je opet nekako svoj na svome, u neposrednom dodiru sa svojom zaboravljenom kolijevkom – majčicom prirodom. I okolnja mala naselja, i građevine, u kojim se nudi smještaj za turiste, od onog najjeftinijeg u motelima i najskupljeg u posebnim vilama sa stanovima za ljetovanje, djeluju nenametljivo, bez uobičajene glumljene ugostiteljske pompe, koja počesto kvari ugođaj opuštanja i istinskog odmora.
Evo nas, najzad, oči u oči sa pješčanim dinama. Na prvi pogled ništa neobično i naročito. Ima sličnih dina na pretek na obalama naše Save i Dunava. S tim što su oko jezera Mičigen znatno veće i impresivnije. Ali pijesak je isti, njegovo zrnasto osipanje ispod tabana dok se penjemo prema pješčanim vrhovima takođe isto, vrelina sitneži zagrijana julskim suncem opet kao u nas. Ali ono što nije isto, što je potpuno različito, jeste maštovita popularizacija i prezentacije tih prirodnih fenomena. Preko ruka nam je prošlo barem pedesetak prospekata i tanjih knjiga koji pričaju bajkovite priče o dinama i Medvjedu koji spava. Do pješčanih brežuljčića, uvala i strmina vode staze skovane od širokih dasaka, tako da se može brže hodati osipajućim pijeskom i razgledati okoliš. Malo-malo pa se pojavi, uz staze od dasaka, ”oglasna tabla” na kojoj stoje podaci o arheološkoj prošlosti okoliša. Piše kako je Mičigensko jezero nekad bilo ogromni ledeni sklop. Pa se sve to polako topilo, a dugo su se zadržali ledenjaci veličine malih bregova. Oni su pritiskivali dno i kamen, sitnili ga težinom i ljuljanjima, valjali se tokom zemljotresa i oluja i tako nabacali pješčane brežuljke. Pijesak je neplodan, ali čim ga zaspe lišće pojave se prve trske. Zatim rijetka stabla pa onda šume. Svake godine okolnji pejsaž se mijenja jer oluje raznose i nanose pijesak i stvaraju nove vidike i predjele.
Tako je maštovitost onih koji se brinu o turizmu napravila od ”ništa” ”nešto”. Od običnih dina veliku atrakciju koja privlači milione Amerikanaca i stranaca.
I prilikom daljeg putovanja Gornjim poluostrvom ili Upper Peninsula Mičigena, dobijamo nove potvrde da je turistički biznis sazdan jednom desetinom od onog što se nudi u ”sirovom” stanju a devet desetina od toga kako se nudi!
|
|
Zadnja izmjena: 2006-12-21
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucaković · Sweden
|
|