|
Siguran sam da će istorija iskazati svoj verdikt o takvom ponašanju onih koji su mogli da sve to spriječe, ali nisu, jer su svjesno zažmirili bar na jedno oko, a nekad na oba i čekali da to prođe i završi kako je politički bolje za njegovu zemlju, a nekad i vjeru kojoj pripada. Govorili su jedno, a pustili zlikovce da čine upravo suprotno od onoga što su uvaženi akreditirani zastupnici civiliziranih zemalja Zapada zagovarali. Zahvaljujući tome dogodilo se upravo ono što su oni priželjkivali da se dogodi nevinom i naivnom narodu, koji je daleko od srca Evrope, iako je geografski blizu njenog centra, a istorijski vrlo blizu mjestu gdje je rođena zapadna demokratija!...
Donose se rezolucije, odluke, dogovori i ugovori koje agresori često potpišu, ali ne poštuju. Šalju se hiljade silno naoružanih vojnika pod zastavom Ujedinjenih naroda, ali s naređenjem da svoje oružje ne smiju da upotrijebe čak i kad mogu da spriječe agresiju ili pokolj! Smjenjuju se specijalni predstavnici Ujedinjene Evrope, kočoperni lordovi, isluženi ili senilni političari, poslušni generali koji, pod zastavom U.N. u Bosni i Hercegovini vode politiku svoje zemlje i vrlo često idu na ruku agresoru ili pod ruku s njim do kreveta bosanske robinje!
Nikome od onih koji bi trebali i mogli, dragi moj nesretni sretniče, ne pada na pamet ili se ne usuđuje da lupne šakom o stol i ne kaže jednu jedinu riječ – ”Dosta!” i onda učini što iza toga treba da slijedi. I zašto bi iko od njih (”zabrinutih”) to uradio kad im je ovako komotnije. Ima se dojam da nešto pokušavaju, a to što nema pozitivnih rezultata od toga, već je svakim danom više ubijenih, prognanih civila i silovanih žena, nije njihova greška niti krivica. Oni su dali odlične prijedloge, sutra će ih ponoviti, pa onda opet, i opet će se čuditi da ih sve strane u sukobu nisu htjele da prihvate, a najviše se zgražaju kad se žrtva agresije usudi da odbije prijedlog koji je ravan potpisivanju vlastite smrtne presude!
Mnogi moji sapatnici, pa i ja, mislimo da bi lordu Owenu trebalo da se među prvima sudi u Hagu! Pitaš se sigurno zašto. Kratko kazano zato što je svjesno, dakle sračunato nahuškao hrvatske bojovnike iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske na svoje dojučerašnje ratne saveznike i susjede! Gdje su u jednom trenutku zastale s etničkim čišćenjem Miloševićeve i Karadžićeve delije, žestoko su nastavili Tuđmanovi i Bobanovi bojovnici! Poticaj i opravdanje im je dao lord Owen svojim sramnim, udvoričkim i providnim prijedlogom o podjeli Bosne i Hercegovine, a upućeni kažu da je ”on vjerovatno imao i svoje razloge i interes da postupi tako”…
|
Jusuf-Jusa Nikšić: Stara stanica
|
|
Karakterom kočoperan i umišljen, hvalisao se pred novinarima i kamerama da je na domaku mira u Bosni i Hercegovini. Karadžićevoj i Miloševićevoj strani, kojoj je po predratnom popisu stanovništva u Bosni i Hercegovini trebalo da pripadne nešto malo preko 31 posto teritorije, promućurni lord iz Velike Britanije odlučio je da velikodušno ponudi za dlaku manje od pola zemlje, a Tuđmanovoj i Bobanovoj strani obećao je 25 posto teritorije, iako je po istom popisu Hrvata bilo nešto preko 17 posto! Ako agresori prihvate njegovu ponudu, u kojoj je za oba bila povelika teritorijalna nagrada za zločine i agresiju, njihova žrtva će biti dovedena pred svršen čin i moraće da potpiše njegov ”mirovni” prijedlog! Ako, pak, ne bude htjela da to učini cijelom svijetu će biti ”jasno” da jedino Muslimani u Bosni i Hercegovini ne žele da se rat završi. Time bi još potvrdili propagandnu tezu oba agresora za domaću upotrebu da su Muslimani počeli ovo krvoproliće i da neće da žive u miru sa svojim susjedima!
Tek sada valja reći da po nekoj čudnoj, samo njemu poznatoj logici, algebri, geometriji, aritmetici, proporcionalnosti i pregovaračkoj mudrosti najbrojnijem narodu u Bosni i Hercegovini, (oko 49 posto ukupnog stanovništva zemlje, ali i znatno više, ako mu se pripiše najveći dio onih koji su na posljednjem popisu izjavili da su Jugoslaveni) i svim ostalim koji nisu ni Srbi, ni Hrvati niti Muslimani, svojim ”mirovnim” prijedlogom lord Owen odredio da se smjeste na preostalom dijelu teritorije (25 posto!!!) navodno zajedničke im domovine.
Pročitaj još jednom ovu nevjerovatnu, a istinitu konstataciju i opet nećeš moći da shvatiš da je to mogao da učini iole normalan, obrazovan, pošten i moralan čovjek! A učinio je i još se time ponosio lord Owen, dok je javno obrazlagao i branio svoj zločinački plan o podjeli Bosne i Hercegovine. S razlogom je sumnjiva pozadina takvog ponašanja…
Uz Tuđmanov blagoslov Boban je odmah i jedini potpisao taj plan, jer je njime Hrvatima u Bosni i Hercegovini ponuđena četvrtina, a ne pripada im ni petina države! Stavljanje potpisa na neusvojeni, a time i nevažeći Owenov prijedlog Tuđmanove i Bobanove pristaše su shvatile da im to daje pravo da predviđenu četvrtinu zemlje – onu koja je već bila pod njihovom kontrolom ili pak na dohvat ruku – očiste od Nehrvata. I odmah su svim sredstvima prionuli na posao. U pomoć im je došla vojska iz Hrvatske i zajedno su počeli da ostvaruju Tuđmanovu zamisao po uzoru na Karadžića i Miloševića: ubijaj, siluj, pljačkaj, pali, ruši i otjeraj u koncentracione logore ili u izgnanstvo nemoćno i nezaštićeno nehrvatsko stanovništvo koje se ne krsti kao Papa! Mnogi su to shvatili kao (h)istorijsku šansu i patriotsku, a neki i vjersku obavezu!
I ovog puta, opet po već oprobanom receptu, žrtva je proglašena agresorom i, prema onome što vidim na hrvatskoj televiziji (jer ovdje druge nema), čujem na radiju ili pročitam u novinama, s njom treba da se razgovara samo preko oružja, sve dok ne kapitulira ili je ne zbrišu s lica ovog dijela Zemlje. Dobro obaviješteni šapuću da je ovo ustvari Owenov doprinos realizaciji Miloševićevog i Tuđmanovog dogovora u Karađorđevu o podjeli Bosne i Hercegovine. (H)istorija će pokazati šta su samouvaženi lord i oni koji su ga delegirali dobili za uzvrat od Bobana i Karadžića ili njihovih naredbodavaca za ovako velikodušne poklone…
Vjerujem da Milošević i Karadžić zadovoljno trljaju rukama sretni da sada Tuđmanovi i Bobanovi bojovnici obavljaju posao za koji su mislili da će biti samo njihov… Smješkaju je se i jedni i drugi, a najviše Biljana Plavšić, Karadžićev zamjenik i svojevremeno uzorni komunista na svom fakultetu u Sarajevu, koja je jednom rečenicom definisala osnovni cilj rata koji su poveli: ”Pa šta ako i pogine dva miliona Srba – bar će za sva vremena na ovim prostorima nestati Muslimana!” – rekla je kroz smiješak, uvjerena da govori mudro i da će ta rečenica ući u sve istorije o stvaranju velike Srbije u posljednjoj deceniji dvadesetog stoljeća i vijeka – krajem drugog milenijuma! I ušla je, ali u onu koja govori o psihopatologiji žene koja je, makar bila i profesorica na fakultetu, toliko zastranila da nije bila u stanju da odmjeri zločinačku težinu riječi dok ih javno govorila.
Owen se začudio kad su Miloševićevi Srbi, predvođeni Karadžićem u Bosni i Hercegovini, odbili da potpišu njegov plan kojim im nudi pola zemlje, iako im ne pripada ni trećina! Zahvaljujući takvoj njihovoj reakciji njegov je plan propao, a rat nastavljen i vjerovatno će da potraje sve dok oba agresora ne ostvare ono što su naumili – a to znači dok ove prostore ne očiste od ”nekrsta”, što bi nostalgično rekao jedan pjesnik i vladar, koji je istovremeno bio poglavar crkve u svojoj zemlji.
On je u svojoj maloj zemlji u prvoj polovini devetnaestog stoljeća zagovarao ”istragu poturica”, a ovi naši krstaši iz Srbije, Crne Gore, Hrvatske i Bosne i Hercegovine sto pedeset godina kasnije i na očigled cijeloga svijeta, provode istrebljenje Muslimana u Bosni i Hercegovini! I ne samo u njoj! Nekima će – ”zna se” – biti poklonjeni životi ako se vrate navodno vjeri svojih predaka: katoličkoj, i tek onda biti prihvaćeni kao Hrvati, ili pak pravoslavnoj, što je uslov da postanu dobri Srbi. U oba slučaja bi – zna se – bili građani drugog, a možda i nižeg reda, što je sad slučaj s Albancima u Srbiji, a posebno onim na Kosovu.
Čini mi se, dragi moj tek rođeni, da su neki čudni, bolje bi bilo reći nemoralni svjetski političari, a među njima i lord Owen i oni koji mu daju instrukcije i naređenja, odlučili da, podjelom moje zemlje i raseljavanjem ili uništenjem naroda kojemu pripadam, i kojeg se još ne stidim, smire pomahnitale i krvožedne duhove oba agresora i da ih time udobrovolje (!) da konačno prekinu posao koji su počeli. Takvi ”mirotvorci” su ustvari glavni razlog da agresija još ne prestaje, već se intenzivira, zato što svojim ”posredovanjem” povećavaju apetite i jednog i drugog agresora, jer oba smatraju da je dio Bosne i Hercegovine koji su osvojili, samo njihov i zato ga etnički ”čiste” od onih koji su tu živjeli stoljećima, samo zato što ovi nisu njihove vjere, a onda i narodnosti.
Čudno je, apsurdno i nemoralno da se sve to čini navodno u ime mira, pravde a posebno demokratije. Gledam te umišljene, često zbunjene i preplašene političare Zapada, koji su svu svoju političku mudrost sabili u nekoliko otrcanih fraza i koji se često čudom čude kako agresori ne čuju ili neće da čuju i neće da poštuju njihova upozorenja, a nekad i prijetnje, već i dalje čine pojedinačne i masovne zločine i osvajaju nove prostore, koje odmah zatim počnu da etnički čiste i za vrlo kratko vrijeme ih očiste od onih koji im nisu po volji…
|
Slavko Medunić: Ilustracija
|
|
Na kraju ću, iako mi nije do šale, jer me golema tuga mori, da ti ispričam predratni vic koji poprilično vjerno oslikava položaj mog naroda u Bosni i Hercegovini i ulogu onih koji, sad već beskonačno dugo, navodno ”pokušavaju” da ga zaštite:
Jednog dana Mujo i Suljo naišli na jednog svadljivog siledžiju, koji je, bez valjanog razloga, uzeo Sulju na zub i hoće da ga bije. (Ono ”na zub” zamijeni sa ”na nišan” ili ”pod nož”, a ispred glagola ”bije” stavi ”u”, slovo koje ne volim još od drugog svjetskog rata…). Što nasilnik naumio, to i počeo da čini. Nakon prvog udarca Mujo ga, kao Suljin zaštitnik, prijeteći upozori:
– Udari ga još jednom, ako imaš hrabrosti!
– Ko će mi to zabraniti, rđo jedna – uzvrati ovaj i još jače odalami Sulju.
– Udari ga još jednom, ako smiješ! – opet će Mujo.
– Da me nećeš ti spriječiti, ništarijo jedna – i još jače udari nedužnog Sulju. I to se ponovilo nekoliko puta dok Sulji nisu dozlogrdile nasilnikove batine, uzrokovane Mujinom verbalnom ”zaštitom”, pa je zavapio:
– Molim te, Mujo, nemoj više da me braniš!!!
Smiješ se!? Znam! Istine radi moram reći da sam se nekoć i ja smijao ovom vicu, ali sad plačem – nekad nad samim sobom, a mnogo češće nad ugroženijim od mene, koje ste vi, svjetski moćnici, navodno uzeli u ”zaštitu”, (kao Mujo Sulju), a prostim okom se vidi da oklijevate, kao da vam se ne propušta prilika da, pomognuti krvoločnim i raspomamljenim srpskim i hrvatskim nacionalistima, ovaj dio Evrope očistite od nas, jer mislite da će to biti bolje za nju i vaš civilizirani svijet!
Zato žalim i vas, svjetske velmože, a nekad i hulje, skupa s onima koji su u Njemačkoj digli dreku što im je na te-ve ekranima prikazana uživo istina o ravnodušnosti onih koji žele da sebe prikažu dobronamjernim mirotvorcima.
Ponašanje i jednih i drugih u Bosni i Hercegovini potvrđuje Hegelovu tvrdnju ”da narodi i vlade nisu nikad naučili ništa od istorije, niti su ikad postupili prema bilo kojoj pouci koju su mogli da izvuku iz nje.” I još je dodao da se na jedan ili drugi način svi značajni događaji i ljudi pojavljuju iznova, a ja ću samo dodati da je to, nažalost, danas slučaj s mojom, na smrt osuđenom domovinom, ako se ne zaustavi njeno komadanje i etničko čišćenje, kojim će nestati najbrojnijeg naroda u njoj!
Mostar, 25. aprila 1993.
|
|
Zadnja izmjena: 2006-08-02
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucaković · Sweden
|
|