|
Naravno da boli
(Ja visst gör det ont)
Naravno da boli kad pucaju pupoljci.
Zašto bi se uostalom proljeće dvoumilo?
Zašto bi se sva naša žudnja vrela
vezala u ledčemerno bljedilo
Umotan zar bio je pupoljak zimu cijelu.
Šta je to novo što izjeda i hrli?
Naravno da boli kad pucaju pupoljci,
bol onog što raste
i onog što grli.
Da, sigurno je teško kad kapi padaju.
Od bojazni strepeć’ teško obješene,
hvataju za grančicu, nadimaju, klize –
teža ih povlači tako pripijene.
Teško biti nećkav, rastrgan i plah,
teško ćutit’ bezdan što vuče u beznad,
ipak istrajati kad te je strah –
teško hotjet’ ostati
i hotjeti pad.
Kad pomoći nema i kad je najteže,
pupoljci drveća ushićeno pucaju.
A kad strah nikakav više ne steže,
kapi grančica blistajući padaju
nesvjesne da su drhtale od novog
nesvjesne da su strepile pred let –
ćute natrenutak sigurnost najveću,
počivaju u vjeri
što tvori svijet.
Preveo: Haris Tucaković
|