|
Ako za ovo chuje (a chuc'e) arhitekta i intelektualac evropskog i svjetskog glasa Bogdan Bogdanovic' – odrekao bi se titule pochasnog gradjanina Mostara.
Ako za ovu sramotu saznaju (a saznac'e) Vlade Norveshke i Holandije, mogle bi da zavrnu slavinu pruzhanja pomoc'i Bosni i Hercegovini i da nashim ”dijasporcima” dadnu shup-kartu.
A kako bi se, tek, osjec'ale majke brac'e C'ishic'a, brac'e Brkic'a, brac'e Sharic'a, brac'e Rebaca, Karla Batka, Ante Zuanic'a, Mladena Balorde… kada bi vidjele shta rade s grobovima njihovih najmilijih sinova i kc'eri, dok bi se borci protiv njemachkih i italijanskih okupatora i njihovih domac'ih prirepaka chetnika i ustasha – tamo gdje su nekad pali – josh dublje ukopali.
U danashnjem Mostaru nishta se ne dogadja lijepo, shto reche nekadashnji gradonachelnik Radmilo-Braca Andric'. Ovakve poshasti – komentarishu Mostarci – mogu se deshavati samo onim koji su se ogrijeshili kod Boga. A Mostarci – nisu. Poslije rata, hvala Allahu dzh.sh. obnovili su sve bogomolje, osim Saborne pravoslavne crkve i dzhamija na Pijesku i na Buni.
Samo, ne rade uvijek, i svi, po bozhijim zapovijedima.
Mostarci jesu ljudi vedra duha, dobrichine i shaljivdzhije, treharoshi, ali znaju biti i popuzani i ulizice onim kojima se udvaraju, s kojima se grle, ljube i cmachu, da bi im poslije ovi dali – nogu u guzicu.
Te ih i vash mostopisac – pita: zashto ne otkrivaju i ne kazhnjavaju huligane i njihove ”ideologe” koji miniraju nashe spomenike, nashe svetinje.
Pitanja se, tako, vec' jednu deceniju sama od sebe namec'u:
– Mostarci (a i Hercegovci), zashto ste dozvolili da se u Aluminijumu izvrshi etnichka privatizacija; da se mahinacijama Dragana Chovic'a raspadne gigant ”Soko” koji je hranio porodice 10 hiljada radnika; zashto dopushtate da odumire ”Energopetrol”; zashto nijemo posmatrate – dok radnici HEPOK-a gladuju i shtrajkuju – da premijer Terzic' posjec'uje firmu ”Hercegovina-vino”, podignutoj na nekadashnjim plantazhama u Konjusima; zashto niste sprijechili kriminalce i kokoshare koji su opustoshili Fabriku kompresora u Sutini odakle su, najprije, odnijeli mashine i opremu a onda, vjerovali ili ne, oparali montazhne zidove (!) koje prodaju otpadu…
– Mostarci, Boshnjaci i Srbi zashto pristajete da, danas, u organima vlasti budete samo – marionete.
Znam da c'e, za ovo Slovo vasheg zapisivacha opet ogovarati i podsmjehivati mu se – ali – dok god se grad nadrhvava s tolikim nedac'ama, podjelama, nezaposlenoshc'u i besparicom – on i ne zna pisati drukchije. U ime suzhivota, tolerancije, u ime ljubavi. A najvec'a kazna svakom chovjeku jeste kada u njemu umre ljubav, kako to nedavno fino reche fra Milan Babic' u ”Nedjeljnom ruchku” na FTV.
Na srec'u, ovaj hronichar poznaje dosta Mostaraca iz ”sve tri vjere” koji se vole iz dubine svoje dushe: gdje god se sretnu oni se ”rodjaju”, dozivlju i oslovljavaju kao ”burazeri”, kao da rata nije ni bilo i pozdravljaju sa: selamun alejkum, faljen Isus, pomozbog…
Pa gradjani vele:
Da su se ovi, i ovakvi, ljudi pitali 1991., 1992. godine, i nadalje mozhda ovdje i ne bi bilo rata, barem ne bi bilo onakvog, bestijalnog rata. Mostar bi se normalno obnavljao, gradio, razvijao i danas, mozhda bio – Shvedska.
Ovako, za nas je daleko, predaleko i Albanija, kamoli Shvedska.
Jah!
|