|
Ako za ovo čuje (a čuće) arhitekta i intelektualac evropskog i svjetskog glasa Bogdan Bogdanović – odrekao bi se titule počasnog građanina Mostara.
Ako za ovu sramotu saznaju (a saznaće) Vlade Norveške i Holandije, mogle bi da zavrnu slavinu pružanja pomoći Bosni i Hercegovini i da našim ”dijasporcima” dadnu šup-kartu.
A kako bi se, tek, osjećale majke braće Ćišića, braće Brkića, braće Šarića, braće Rebaca, Karla Batka, Ante Zuanića, Mladena Balorde… kada bi vidjele šta rade s grobovima njihovih najmilijih sinova i kćeri, dok bi se borci protiv njemačkih i italijanskih okupatora i njihovih domaćih prirepaka četnika i ustaša – tamo gdje su nekad pali – još dublje ukopali.
U današnjem Mostaru ništa se ne događa lijepo, što reče nekadašnji gradonačelnik Radmilo-Braca Andrić. Ovakve pošasti – komentarišu Mostarci – mogu se dešavati samo onim koji su se ogriješili kod Boga. A Mostarci – nisu. Poslije rata, hvala Allahu dž.š. obnovili su sve bogomolje, osim Saborne pravoslavne crkve i džamija na Pijesku i na Buni.
Samo, ne rade uvijek, i svi, po božijim zapovijedima.
Mostarci jesu ljudi vedra duha, dobričine i šaljivdžije, treharoši, ali znaju biti i popuzani i ulizice onim kojima se udvaraju, s kojima se grle, ljube i cmaču, da bi im poslije ovi dali – nogu u guzicu.
Te ih i vaš mostopisac – pita: zašto ne otkrivaju i ne kažnjavaju huligane i njihove ”ideologe” koji miniraju naše spomenike, naše svetinje.
Pitanja se, tako, već jednu deceniju sama od sebe nameću:
– Mostarci (a i Hercegovci), zašto ste dozvolili da se u Aluminijumu izvrši etnička privatizacija; da se mahinacijama Dragana Čovića raspadne gigant ”Soko” koji je hranio porodice 10 hiljada radnika; zašto dopuštate da odumire ”Energopetrol”; zašto nijemo posmatrate – dok radnici HEPOK-a gladuju i štrajkuju – da premijer Terzić posjećuje firmu ”Hercegovina-vino”, podignutoj na nekadašnjim plantažama u Konjusima; zašto niste spriječili kriminalce i kokošare koji su opustošili Fabriku kompresora u Sutini odakle su, najprije, odnijeli mašine i opremu a onda, vjerovali ili ne, oparali montažne zidove (!) koje prodaju otpadu…
– Mostarci, Bošnjaci i Srbi zašto pristajete da, danas, u organima vlasti budete samo – marionete.
Znam da će, za ovo Slovo vašeg zapisivača opet ogovarati i podsmjehivati mu se – ali – dok god se grad nadrhvava s tolikim nedaćama, podjelama, nezaposlenošću i besparicom – on i ne zna pisati drukčije. U ime suživota, tolerancije, u ime ljubavi. A najveća kazna svakom čovjeku jeste kada u njemu umre ljubav, kako to nedavno fino reče fra Milan Babić u ”Nedjeljnom ručku” na FTV.
Na sreću, ovaj hroničar poznaje dosta Mostaraca iz ”sve tri vjere” koji se vole iz dubine svoje duše: gdje god se sretnu oni se ”rođaju”, dozivlju i oslovljavaju kao ”burazeri”, kao da rata nije ni bilo i pozdravljaju sa: selamun alejkum, faljen Isus, pomozbog…
Pa građani vele:
Da su se ovi, i ovakvi, ljudi pitali 1991., 1992. godine, i nadalje možda ovdje i ne bi bilo rata, barem ne bi bilo onakvog, bestijalnog rata. Mostar bi se normalno obnavljao, gradio, razvijao i danas, možda bio – Švedska.
Ovako, za nas je daleko, predaleko i Albanija, kamoli Švedska.
Jah!
|