|
Golotinja dana bijele rupe na crnoj charapi
drazhi pogled da pridje blizhe i bode usirene ochi.
Daj da ti ekshumiram bol i jed
ovim rukama bez opruga,
da ne isplakujesh zemlju iz nebesa.
Daj da ti razgazim usud
ovim trenom od sto stoljec'a
kada tvoj trag chitaju samo ja i tuga.
More potonu u neprohodan um.
Cvokoc'u rijechi u malom hladu dushe
dok grme ti grudi kao lavezh oblaka.
Daj da ti strgnem rupu preko tebe cijele
da je ne deresh po liticama zhelja
sapetih okovima bogova.
Izaberi osamu udvoje ili opscenu
kao posljednju nasladu n odvikavanju od tijela,
ako je sve to imalo potrebno,
jer chemu putokaz za obavezan pravac.
Daj da ti se zavuchem u udubljenja tame
uz skute izopchene praznine, dovedem krdo svemira
i umremo od prevelike doze raja.
|