|
Golotinja dana bijele rupe na crnoj čarapi
draži pogled da priđe bliže i bode usirene oči.
Daj da ti ekshumiram bol i jed
ovim rukama bez opruga,
da ne isplakuješ zemlju iz nebesa.
Daj da ti razgazim usud
ovim trenom od sto stoljeća
kada tvoj trag čitaju samo ja i tuga.
More potonu u neprohodan um.
Cvokoću riječi u malom hladu duše
dok grme ti grudi kao lavež oblaka.
Daj da ti strgnem rupu preko tebe cijele
da je ne dereš po liticama želja
sapetih okovima bogova.
Izaberi osamu udvoje ili opscenu
kao posljednju nasladu n odvikavanju od tijela,
ako je sve to imalo potrebno,
jer čemu putokaz za obavezan pravac.
Daj da ti se zavučem u udubljenja tame
uz skute izopčene praznine, dovedem krdo svemira
i umremo od prevelike doze raja.
|