Aleksandar Sergejevič Puškin
(: Александр Сергеевич Пушкин)
1799.-1837.
Ti i Vi
Prazno Vi srdačnim Ti
Zagovorivši se zamijenila je,
I sva srećna maštanja
U duši zaljubljenoj probudila.
Pred njom zamišljen stojim;
Ne mogu s nje odvojiti pogled
I govorim joj: kako ste vi mili!
I mislim: kako te volim
* * *
Uvijek će tako biti i bilo je
Takav je od davnina široki svijet
Mnogo je učenih, pametnih malo,
Poznanika tušta i tma, a prijatelja nemaš.
Mihail Jurjevič Ljermantov
(: Михаил Юрьевич Лермонтов)
1814.-1841.
Jedro
Bijeli se usamljeno jedro
U plavoj magli mora!
Šta traži u dalekoj zemlji?
Šta je ostavilo u domovini?
More se talasa i vjetar zviždi
I jarbol se uvija i škripi…
Avaj! On sreću ne traži
I od sreće ne bježi
Pod njim pučina sjajnija od nebeskog plavetnila
Nad njim zlatne zrake sunca;
A on buntovan traži buru,
Kao da će u buri naći mir!
Stijena
Noćio oblačić zlatni
Na grudima stijene diva.
Rano na put odjurio
Igrajući se veselo po nebeskom plavetnilu
ali je ostao vlažni trag na bori grbotine
stare, sumorne stijene. Usamljeno
ona stoji; duboko se zamislila
i tiho plače u pustinji.
Nikolaj Aleksejevič Njekrasov
(: Николай Алексеевич Некрасов)
1821.-1878.
* * *
Slušajući strahote rata,
Pri svakoj žrtvi boja
Nije mi žao prijatelja i njihove žene, pa
Nije mi žao ni samog junaka…
Avaj, utješiće se žena
I prijatelja najbolji prijatelj zaboraviće;
Ali negdje ima duša jedna
Ona će do groba pamtiti!
U ovom pretvorničkom svijetu
I u ovom svakojakom prostaštvu i prozi
Života
Samo jedne u svijetu zapazio sam
Svete iskrene suze
To su suze jadnih majki!
One nikada neće zaboraviti svoju djecu
Poginulu na krvavoj njivi
Kao što iva nikada neće podignuti
Svoje spuštene grane.
Pjesme moje živi svjedoci
Za mir prolivenih suza!
Rađate se u trenucima kobne nepogode
Duševnih bura,
I udarate o ljudska srca,
Kao valovi o stijene.
Fjodor Ivanovič Tjučev
(: Фёдор Иванович Тютчев)
1803. -1873.
* * *
Suze ljudske, o suze ljudske,
Lijete se i danju i noću
Lijete se neznano, lijete se neviđene,
Neiscrpne, bezbrojne
Lijete se kao što liju kišni mlazovi
U mrtvu jesen noću.
* * *
Oluja je prošla. Još pušeći se, ležao je
Visoki hrast oboren Perunom
I plavičasti njihov dim s grana vijugao se
Po zelenilu osvježenom jakom kišom
A već odavno nije glasnije i potpunije
Ptičiji pijev po gaju se razlio,
I duga svojim krajem
U zelene vrhove se uprla.
Afanasij Afanasjevič Fet
(: Афанасий Афанасьевич Фет)
1820.-1892.
* * *
Došao sam ti s pozdravom
Da ti kažem da je sunce izašlo
Da je ono toplom svjetlošću
Po listovima zatreperilo,
Da ti kažem da se šuma probudila
da se sva probudila
i sa svake grane ptice zalepršale
i potpunom proljetnom žudnjom
da ti kažem da sam s onom istom strašću
kao juče, opet došao.
Da mi je duša isto onako
Voljna da služi sreći i tebi,
Da ti kažem da me sa svih strana
Radost zapahuje
Da ni sam ne znam šta ću
Pjevati, – ali pjesma zrije.
* * *
Kao oblak valovit
podigla se u daljini prašina
Da li je to neko na konju
ili neko pješke –
Ne vidi se od prašine.
Vidim da neko juri
Na dobrom konju…
Mili moj,
Sjeti me se tamo
U dalekom svijetu.
Aleksandar Aleksandrovič Blok
(: Александр Александрович Блок)
1880.-1921.
* * *
Noć, ulica, fenjer, apoteka,
Apsurdna i tmurna svjetlost
Živi još četvrt vijeka
Sve će biti tako. Izlaza nema
Kad umreš – opet počinješ ispočetka
I sve se ponavlja kao nekada
Noć. mreškare se bore ledenog kanala
Apoteka, ulica, fenjer.
10. oktobar 1912.
* * *
Ja sam Hamlet, ledi se krv
Kad se pletu podmukle zamke
I u srcu prva ljubav
Istinski i jedina u svijetu.
Tebe je, Ofeliju moju,
Odvela daleko hladnoća života
I umire princ u zavičaju
Proboden otrovnim mačem.
1914.
Vladimir Vladimirovič Majakovski
(: Владимир Владимирович Маяковский)
1893.-1930.
* * *
Poslušajte!
Pa, ako zvijezde sjaju
Znači – to je nekome potrebno?
Znači – neko te ispljuvke naziva biserima?
I mučeći se
u vrtlogu prašine s juga
uzdiže se prema bogu
boji se da je zakasnio,
plače
ljubi mišičavu ruku
moli –
da obavezno bude zvijezda! –
Kune se –
Neću izdržati tu bezzvijezdanu muku!
A poslje
ide uzbuđen
ali prividno miran
Govore nekome:
”Onda ti nije ništa
Nije strašno
Da?!”
Poslušajte !
Onda ako zvijezde sjaju
Znači – to je nekome potrebno?
Znači – to je neophodno,
da bi svaku večer
Nad krovovima
Zasjala bar jedna zvijezda?!
1914.
Pjesma o razlici ukusa
Konj je rekao pogledavši kamilu!
”Kakav gigantski konj-melez”
Pa kamila povika:
”Je li, zar si ti konj?”
Ti si jednostavno – kamila zaostala u razvitku
I znao je samo bog sjedobradi,
Da su to – životinje razne pasmine.
1928.
Boris Leonidovič Pasternak
1890.-1960.
Hmelj
Pod rakitom, koju bršljan skriva
Sklanjamo se od nevremena
Naša leđa ogrtač pokriva,
Ti si mojom rukom ovijena
Prevarih se: ovo žbunje nijemo
Ne pokriva bršljan, no hmelj neki
Zato bolje daj mi da prostremo
Ispod sebe taj ogrtač meki.
1954.
* * *
Voljeti druge – muka, teška,
No zar da tvoju draž to smrači?
Iz tvojih čari, iz tvog smiješka
Životna odgonetka zrači.
S proljeća širi se šum snova,
Novom i istinitom vičan.
Tvoj smisao je takvog kova,
On je, ko vazduh, nesebičan.
Preneš se, motriš – to je lako,
iz srca streseš smeće riječi
i živiš čist – al’ nećeš tako
da previjenac budeš veći.
1931.
Sergej Aleksandrovič Jesenjin
(: Сергей Александрович Есенин)
1895.-1925.
* * *
Doviđenja, druže, doviđenja.
Ljubav, mili, u grudima spava.
Ništa ovaj rastanak ne mijenja,
Možda novi susret obećava
Doviđenja, druže, bez riječi oproštaja,
Ne tuguj, ne žali i ne zovi je, –
Nije novo: životu ima kraja,
Ali živjeti nije novije.
1925.
Crni čovjek
Crni čovječe!
Ti goste prokleti.
Taj glas se odavno
O tebi rodi. –
Ja sam lud i bijesan
I palica moja leti
Ravno u njušku
I nos da ga zgodi…
- - - - - - - - - -
Mjesec je umro,
Kraj okna zora drijema.
Ah ti, noći !
Šta si to noći spetljala?
Ja u cilindru stojim,
Nikoga sa mnom nema,
Ja sam…
Kraj razbitog zrcala…
1925.
Ana Andrejevna Ahmatova
(: Анна Андреевна Ахматова)
1889.-1966.
* * *
Slušala sam glas, zvučao je utješno.
Govorio je: ”Dođi ovamo
Ostavi svoj zaostali grešni zavičaj
Ostavi Rusiju zauvijek.
S tvojih ruku krv ću sprati
Tužni sram zimskog sunca
Iz srca ću ti izvadit’
Novim imenom ću prekrit’
Bol poraza i uvreda.”
Ali ja sam hladno i mirno
Rukama prekrila glas
Da ne bi tom nedoličnom govoru
Oskrnavila žalosnih duh.
1917.
* * *
Rekao je da nemam suparnica
Da za nj nisam obična žena
Nego prijatna svjetlost
I pjesma neobuzdanog zavičaja
Kada umrem, da neće tugovati
Da neće zavapiti, izgubivši pamet:
”Uskrsni!”
Ali će u isti mah shvatit’ da je nemoguće živjeti
Tijelu bez sunca i duši bez pjesme.
A šta sad?
1921.
Marina Ivanovna Cvetajeva
(: Марина Ивановна Цветаева)
1892.-1941.
* * *
Nisam samozvana došla kući,
I ne kao sluškinja – ne treba mi hljeba,
Ja sam tvoja strast, tvoj nedjeljni odmor,
Tvoj dan sedmi, tvoje sedmo nebo.
Tamo na zemlji davali su mi novca
I žrvnje vješali o vrat
Voljeni! Zar nisi saznao?
Tvoja sam lasta – Psiheja?
1918.
Robert Ivanovič Roždestvenski
(: Роберт Иванович Рождественский)
1932.-1994.
Aljende
Šuti ubica u generalskom činu,
Sjaje se bajonete vojničke parade
Na karti
Čile uski komadić zemlje
Krvari
Kao od sablje rana,
Odlazi čovjek
U vječnost i u pjesmu…
O, kako su žurili da ga ubiju!
O, kako su ga htjeli…
”pri pokušaju bjekstva”!...
Ubili su ga
Pri pokušaju života.
* * *
Sve počinje od ljubavi
Tvrde:
”u početku je bila riječ…”
A ja ponovo proglašavam:
Sve počinje
od ljubavi!...
i saznanje,
i rad,
oči cvjetova,
oči djeteta
sve počinje od ljubavi.
Sve počinje od ljubavi,
Od ljubavi!
Ja to tačno znam.
Sve,
Čak i mržnja –
Rođena
i vječna
sestra ljubavi.
Sve počinje od ljubavi:
mašta, strah,
vino i prah,
Tragedija,
tuga
i podvig
Sve počinje od ljubavi…
Proljeće ti šapne:
”Živi…”
I ti od šapata zaljuljaš.
I ispraviš se
I počinješ.
Sve počinje od ljubavi!
Majakovski, je opredijeljen za budućnost – za novi svijet, ovako je odgovorio na posljednju pjesmu Jesenjina ”Doviđenja, druže, doviđenja”. U ovom vremenu uzimam je kao metaforu na jedno uzburkano i iznevjereno vrijeme:
Naša planeta nije
Za proljećne cvijeti
Treba otet
Radost
Budućnosti svježe
U ovom životu
nije teško mreti –
Izgradit život
kudikamo je teže.
Priredio: Alija Bijavica
|