|
Kada chovjek voli grad u kome se rodio, i u kome, shto bi se reklo, zhivi u jednom ”komadu” i sada, kao shto Ljubisha Andjelic', voli Trebinje, onda i nije tako teshko pisati o onome shto se – voli. A Ljubisha Andjelic' je zaista zaljubljenik Trebinja koje voli i koje ”oslikava” (opisuje) na razne nachine i sa raznih, i manje znanih strana.
A sve je pochelo 2001. godine…
Vaterpolo na Trebishnjici 1950-1965.
Sve cheshc'e chitam (i pishem) o knjigama u kojima je ”glavni junak” autorovo sjec'anje na jedno minulo vrijeme koje je imalo svoj neponovljivi miris i sharm. Dobrote i ljepote, i vrijedi se sjec'ati. Jedna od takvih knjiga koja je doshla do mojih ruku, josh prije pet godina (poklon dr. Shefketa Arslanagic'a, Trebinjca koji je sada nastanjen u Sarajevu), svakako je i knjiga ”Vaterpolo na Trebishnjici 1950-1965.” Ljubishe Andjelic'a. Iz samog naslova knjige nazire se i tema kojom se autor bavi, zapravo opisuje. Dakle, rijech je o vremenu kada je u Trebinju sport broj jedan bio – vaterpolo, ali i plivanje.
|
|
|
Na pochetku knjige o vaterpolu autor Andjelic' je zapisao: ”Godinama sam razmishljao da napishem knjigu o nashem – trebinjskom vaterpolu. Sa protekom vremena strepio sam da uspomene i sjec'anja na te dane sa Trebishnjice ne izblijede i da zaborav ne prekrije neke dogadjaje i vazhne detalje. Znao sam kakav rizik preuzimam, jer nije lako sa distance od gotovo pola vijeka, na papir ”prenijeti” zbivanja u tada najtrofejnijem sportu. Ipak, odluchio sam taj za mene ”slatki” napor.
U pochetku sam osjetio i neku tremu, a posebno odgovornost da, narochito mladim chitaocima, docharam dane i dogadjaje iz dana sportske mladosti jedne generacije, koja je stasala i nastala na Trebishnjici.
U ovoj knjizi nisam zhelio iznijeti samo statistichke podatke. Pokushao sam, pored broja utakmica, rezultata, osvojenih titula, opisati zbivanja oko plivalishta, zgode i nezgode sa brojnih gostovanja, igrache – njihove vrline i mane. U svemu tome koristio sam sopstveno sjec'anje, sachuvanu arhivu, kao i sjec'anja svojih suigracha. Zhelio bih da ova knjiga bar malo doprinese ozhivljavanju, ako nishta bar ideja, da se vaterpolo, a i plivanje vrate u Trebinje. Da se jednog dana na olimpijskom bazenu, pomijeshaju bijele i plave kapice, da se tresu mrezhe, a publika uzhiva. Ako se to desi, i ako budem tada fizichki prisutan, bic'u sretan da uzalud nisam napisao ove redove. Takodje, zhelio sam i to da se mi, direktni sudionici tih dogadjanja, i na ovaj nachin, josh jednom podsjetimo na te nashe sportske dane, suigrache koji su van Trebinja i na vaterpoliste i plivache koji su nas zauvijek napustili.”
Tako u knjizi na pochetku zapisa autor Andjelic', a da je u vremenu od 1951. do 1965. godine VK ”Leotar” bio zaista ”gorostas” najbolje se vidi iz statistike prvenstava u vaterpolu Bosne i Hercegovine kojima je ”Leotar” uchestvovao. A statistika ”kazhe” da je u pomenutom vremenskom razdoblju, dakle u periodu od 15 godina ”Leotar” OSAM puta bio prvak BiH u seniorskoj i JEDNOM u juniorskoj konkurenciji. (U BiH tada je bilo odrzhano samo jedno juniorsko prvenstvo).
Da bi se ”pricha” o knjizi ”Vaterpolo na Trebishnjici 1950-1965.” na izvjestan nachin zaokruzhila, a zaokruzhiti se, ipak ne mozhe, ako se i ne prochita, pomenimo da je ona objavljena u Trebinju 2001. godine, izdavach je sam autor Ljubisha Andjelic', a recenzenti Slobodan Pravica i Rade Aleksic'.
Ugasheni kandelabar
Navodec'i razloge nastanka knjige ”Ugasheni kandelabar” (Trebinje, 2002.), autor Andjelic', izmedju ostaloga zapisa: ”Kada sam odluchio da napishem ovu knjigu, kao fabulu izabrao sam dogadjanja u djetinjstvu – period od desetak godina. To je vrijeme kada chovjek pochinje opazhati oko sebe, kada ga sve interesuje. Te prve slike, vidjene djechijim ochima, projektuju se u mojoj svijesti iz ambijenta ocheve radnje u centru Trebinja. Taj kafanski prostor dozhivljavam kao neku pozornicu, gdje se odvijaju zhivotne predstave. Oko radnje sve vidim i dozhivljavam kao kroz neki veliki prozor, koji je lociran u sredishtu zbivanja. Sve se to upotpunjuje i dobija konachnu dimenziju kazivanjem moga oca i drugih sudionika iz tog vremena.
|
|
|
Prvi dio opservacija u knjizi pripada dobu mira. To je vrijeme ranog i bezbrizhnog djetinjstva. Ono nosi prizvuk sigurnosti i radosti. Sjec'anja na dogadjaje redaju se od ocheve radnje, preko poslasticharnice Matkovskog, kina ”Uranija”, do gradskog parka.
Drugi dio knjige ”opterec'en” je ratom. Ta, ratna dogadjanja, zbog terora i trauma, vishe su upamtljivija. To su dani nesigurnosti i velike opasnosti. Od djedovog prorochanstva o ratu i dolasku okupatora, do dana kada na podruchju grada, zavrshava chetvorogodishnja drama.
U trec'em zavrshnom dijelu knjige, krac'e su opisani poratni dani. Opterec'eni su raznim problemima i dilemama. Dominiraju materijalne oskudice i razne manifestacije pobjednika.
Na kraju, dolazi 1946. godina. Tada zavjesa pada na sve te ”predstave”. Radnja se zatvara i sve oko nje postaje drugachije. Stvara se neki novi, do tada nepoznati, ambijent.
Mozhda se u nekim zavrshnim prichama osjec'a doza revolta i ironije. Nastojao sam da ta moja lichna osjec'anja ne nadvladaju realnost i objektivnost opisanih dogadjanja…”
I pored izrechenog, i ova knjiga u sebi ima dovoljno ”materijala” da se u njoj ”nadje i prepozna” Trebinje iz tog vakta i zemana, ali i Trebinjci da se ”nadju” i da ”zehra Bozhija” bude, ono shto bi se moglo pamtiti. Recenzent knjige ”Ugasheni kandelabar” mr. Slobodan Pravica pishuc'i o ovoj Andjelic'evoj knjizi, s razlogom primjec'uje i uochava da ”autor filmskom tehnikom reda upechatljive sekvence za pamc'enje, vjeshto prati italijanske vojnike na strazhi, ruchku obuci, zaviruje u javnu kuc'u, ”vodi” lijepu kurtizanu na pijacu, registruje ”pad Italije”, uvodi u prichu Nijemce, dolazak oslobodilaca, borbe i dolazak slobode u voljeni grad”.
Vrijeme poslije rata, inache najkrac'e po obimu u knjizi, autor Andjelic' je projektovao, ako se tako mozhe rec'i (a mozhe, zashto ne!) na tri nivoa. Jedan nivo govori o krupnim promjenama koje su zadesile pishchevu porodicu, gdje se preplic'u gorchina, kritichki i nostalgichni tonovi pred slikom rasturanja jednog svijeta vrijednosti pred naletom istorije i novog poretka. Drugi nivo govori o krupnim ideoloshkim, politichkim i drushtvenim promjenama koje su doshle po zavrshetku rata. U ovim dijelovima autorovo prichanje chesto poprima karakter zapitanosti, nedoumice i odredjene kolebljivosti u izricanju sudova.
Ali, zato trec'i nivo (aspekt) posmatranja donosi, uprkos svemu, vedre slike odrastanja i sazrijevanja jedne generacije uz Urnine pakete, vjechne melodije, harizmatichne, mitske holivudske zvijezde i prve, ukradene poljupce, nad smaragdnim vodama rodne rijeke. Trijumf zhivota i mladosti…
Recimo (i zapishimo da se zna) i ova knjiga Ljubishe Andjelic'a, objavljena je kao izdanje autora, shtampana je u shtampariji ”Grafokomerc” a.d. Trebinje, u tirazhu od 500 primjeraka.
Vojnici Bele ladje
Godine 2003. hronichar i zapisivach minulih vremena trebinjskih, ali i ljudi Grada podno Leotara, Ljubisha Andjelic' josh jednom je (sve Trebinjce, pa i one koji su morali samo zato shto su muslimani, Boshnjaci, napustiti, biti protjerani van svoga Trebinja i drzhave svoje Bosne i Hercegovine) dakle, sve je iznenadio, mislim osobno veoma prijatno novom knjigom svojih (nashih) sjec'anja pod nazivom ”Vojnici Bele ladje”. Knjiga je tehnichki veoma dobro uradjena uz likovno rjeshenje Vladimira Kosic'a-Menge. Na pochetku knjige, ono shto bi se moglo imenovati kao napomena autora, Andjelic' je izmedju ostaloga zapisao… ”Kada sam pochetkom 1965. godine u mostarskoj ”Slobodi” objavio prvi chlanak, neshto o gradskim komunalijama, ushao sam u novinarstvo. Ubrzo je mojih tekstova bilo i na stranicama drugih listova. Pisao sam za novine preko tri decenije.
|
|
|
Sa ove distance to vrijeme pisanja podsjec'a me na jedan dugometrazhni film. Na traci se smjenjuju razni dogadjaji i ljudi – njihove vrline i mane, radosti i tuge, pobjede i porazi.
Kao hronichar svih tih zbivanja bio sam duzhan da vidjeno registrujem. Da brzo, objektivno i bez predrasuda plasiram u redakcije.
Dnevna novina ”zhivi” samo jedan dan. Imao sam osjec'aj da se takmichim sa vremenom. Vishe puta se deshavalo da nisam uspio napisati cijeli chlanak. Tada sam pola ili kraj vijesti diktirao u slushalicu ”iz glave”. Sve su to primali stenografi, uglavnom zhene. Po glasu su znale mene. Takodje, po glasu, stvaralo sam slike o njima. Tako smo se preko zhice ”druzhili” godinama.
Dosta vijesti chuo sam u kafani. U taj shareni shator, gdje vlada dim cigareta, miris alkohola i zamor gostiju, vijesti su stizale iz ”druge ruke”. Uz prethodnu provjeru odlazile su na stranice novina.
U kafani sam chesto sretao ljude pogodne za razgovore i druzhenja. Pisao sam o ”malim” ljudima i poznatim lichnostima iz svijeta slikarstva, knjizhevnosti, muzike, medicine, sporta. O onima koji su ostavili neki pechat u sredini gdje su zhivjeli. U ovoj knjizi ”Vojnici Bele ladje” opisao sam dogadjaje i ljude prije, a naravno, i za vrijeme bavljenja novinarstvom. Kraj mojih kazivanja posvetio sam susretu i druzhenju s velikim prijateljem iz Shpanije, kao i o njegovoj lijepoj zemlji.
Zapravo, pokushao sam da napravim jedan kolazh kratkih pricha. Mislim, da duzhina opservacija nec'e uticati na zanimljivost i kvalitet napisanog…”
Da bi se josh bolje ”oslikala” ova knjiga Ljubishe Andjelic'a, moglo bi se ukratko rec'i da dominantan oblik kazivanja (dakle, napisanog) je krac'a anegdota sa neochekivanim obrtom situacije, sa vrlo izrazhenim humorom, po chemu su te lichnosti (uostalom) i ostale upamc'ene i ushle u usmeno kazivanje i, samu, prichu. Drugi nachin formiranja priche ima elemente krac'e biografije, pricha se shiri, unose se mnogi podaci iz zhivota lichnosti, lichnost se smjeshta u odredjeni duhovni kontekst vremena, tako da se dobijaju znachajni podaci o zhivotu ljudi koji su iza sebe ostavili znachajno djelo. Tako je, recimo, pricha o trebinjskom pjesniku Vlastimiru Bratu Pavlovic'u, uradjena studiozno, sa mnogo interesantnih detalja iz pjesnikova zhivota i rada.
Nadalje, Andjelic'ev stav prema lichnostima (ljudima) koje opisuje je izrazito dobronamjeran, prijateljski, nezloban, pun ljubavi. Slikajuc'i svoje lichnosti autor se krec'e prostorima Beograda, Sarajeva, Subotice, Dubrovnika, posebno Trebinja, prvenstveno u vremenu ranih shezdesetih i neprimjetno otkriva neke konstante duhovne klime tog vremena, tako da c'e kod mnogih, narochito starijih chitalaca, izazvati nostalgiju za vremenom njihove mladosti, a mladim chitaocima priblizhiti te mitske shezdesete u kojima su postavljeni standardi u literaturi, muzici, filmu – koji su, do danas, u mnogo chemu, ostali neprevazidjeni.
I na samom kraju, Slova o ovoj knjizi, shto se tiche jezika, stila, kompozicije, vidljiv je autorov trud da izvrshi odredjene pomake (naravno, ka boljitku, boljem) u odnosu na prethodne dvije knjige. To naravno, samo mozhe da raduje…
Skalinima u san
Chetvrta knjiga memoarske proze Ljubishe Andjelic'a ”Skalinima u san”, objavljena 2004. godine, kao i sve ranije u sunchanom i bajkovitom Trebinju, je zasigurno samo nastavak hronicharskog zapisivanja o Gradu i njegovim Ljudima, ovog vrsnog zapisivacha. Na samom pochetku knjige, prije ”poniranja” u ono shto knjiga ova sa sobom nosi, Andjelic' c'e sebi, ali i nama rec'i da ”objavljivanjem knjiga ”Ugasheni kandelabar” i ”Vojnici Bele ladje”, nisam do kraja otvorio vrata bogate galerije likova i dogadjaja nepresushne snage trebinjskog zhivota. Na tu pomisao navode me sjec'anja koja ne miruju. Pokrec'u moju mashtu. Ne daju mi mira. Talozhena godinama u svijesti ”trazhe” da se pretoche u priche. Da tako na stranicama knjige, ostanu kao nekakva (jashta, nego draga) retrospektiva”.
|
|
|
Zashto ne rec'i i zapisati: Upechatljiva su sjec'anja iz kafana. Iz tog sharenolikog ambijenta sa sheretima, boemima, ”ordjinalima”, konobarima, shankerima. Pikanterije u vezi njih stalno ”golicaju” mashtu – zashto da se, sve to, i ne zapishe. Nepresushna su inspiracija za pisanje. Treba im, i posvec'eno je dovoljno prostora (stranca) svemu tome.
U knjizi ”Skalinima u san” iz zaborava ”izranjaju” tri, mnogima dobro znane, velike gradske ljubavi. Kratke romanse sa tragichnim zavrshetkom, epilogom, kako se to knjizhevnichki kazhe. Te ljubavi, dogodile su se u Trebinju, neposredno prije, za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata. U to vrijeme ”slike” tih ljubavi, izazivale su znatizhelju.
Ali, slika Grada, autorovog Trebinja, sa pochetka proshlog vijeka i kasnije, zaista i zasigurno, ne bi bila ”pravilno” dovrshena bez ljudi koji su zbog svojih vrlina, ali i mana, ostavili u amanet, u naslijedje da ne budu zaboravljeni. Da se Slovo (i u knjigu ugradjeno) i o njima napishe i chuje. I napisa se, zaista.
Takodje, veoma znalachki i precizno, u knjigu su uklopljene i josh neke priche. Da, kroz kratke priche prikupljene pod naslovima ”Scene oko vatre” i ”Korzo nashe mladosti” u ovoj knjizi ”gase” se, izvjesne, trebinjske uspomene: Ili je to samo, sve privremenog karaktera do ponovnog i novog ”izranjanja” pricha i scena koje su se, naprosto, zaboravile. Na kraju pisanja i ispisivanja ove knjige Andjelic' je na kratko ”otplovio” do morske obale – do Dubrovnika. A ”put” je opet vodio do ljudi, ulica i kafana tog drevnog grada.
U mislima autor se spustio i josh juzhnije, do pjeshchanih obala raskoshne i neuhvatljive Boke Kotorske. I tu, i tada se Andjelic' vrac'a u dane sportske mladosti. Sve to sada lichi na bajku, na uspomenu dragu i neponovljivu. Sve je to na izvjestan nachin, neshto kao ”dodir svile” chiju smo njezhnost nepravedno zaboravili. Skalini su stepenice, a rijech ova je iskazana u dubrovachkom zhargonu, govoru, i tim skalinima (stepenicama) autor knjige ”Skalinima u san” Ljubisha Andjelic' nas i zaista vodi u snove, koji su od nekadashnje jave nastali.
Plava charolija
Peta knjiga, trebinjskog hronichara i zapisivacha Ljubishe Andjelic'a ima naslov ”Plava charolija” koji asocira na plavetnilo neba iznad grada na Trebishnjici, a shto se same ”charolije” tiche, to je voda. Ali, ”to” je ono shto se ”dogadja” kada se sa terase hotela ”Leotar” u ljetnim kasnim popodnevima pogledom ”dotakne” Stari grad, Kastel, pa sve ono vidljivo i chulno shto je na drugoj strani, u vodi se oslikava. I to tako traje do ushic'enja…
|
|
|
U samom predgovoru knjige, Andjelic' izmedju ostaloga kazhe, zapisa da kada se pishe knjiga sa temom iz proteklog, minulog zhivota, u kojoj radnju odredjuju sjec'anja i uspomene, neki vazhni datumi, zanimljivi ljudi i dogadjaji ostanu, i nehtijuc'i, na margini. Mozhda se neshto od toga ne prezentira na pravi nachin. To nije chudno. U memoriji pohranjeni sadrzhaji ne miruju. Pojavljuju se, i nestaju. Chesto se preplic'u. Nastojao sam da upamc'eno (naglashava Andjelic', s razlogom!), preko stranica ove knjige ponudim svojim chitaocima, kojih je, shto me veoma raduje, sve vishe.
I u ovoj, vec' petoj knjizi, na izvjestan nachin, vrac'a se autor u proshlost. U dane i dogadjaje iz proshlog vijeka, sve do kraja njegovih osamdesetih godina. Mozhda se u nekim prichama, na izvjestan nachin, dogadjaji i ponavljaju. Ali, zashto ne rec'i, to je svakako manji grijeh u odnosu na rizik da se ne kazhe nishta, ili malo o dogadjajima koji su bili zanimljivi i vrijedni pazhnje. A dogadjaja je bilo. Nije da ih, nije bilo.
U prichama koje se nalaze u knjizi ”Plava charolija” su dominantni ljudi. Naravno. Trebinjci. Njihove chudi i naravi. Andjelic' je te ljude smjestio u centar grada, na trg – pijacu, ispod bronzanog andjela i kroshnji platana (”Andjeo nad gradom”), na obale Trebishnjice i njene mostove (”Plava charolija”, ”Mostovi”), na staru zheljeznichku stanicu (”Lament za c'ira”), u neizbjezhne kafane (”Bezhigrad pod murvom”, ”Kod Kosic'a”).
Na kraju, kao i neke ranije, i ova knjiga Andjelic'a, zavrshava se jednim susretom daleko od grada podno Leotara. Reklo bi se, sasvim sluchajno poznanstvo sa jednom ”Shpanjolkom u Andaluziji” (”Emilijina sjec'anja”). Hronichar je, mozhda i tamo trazhio ”zrnca” Trebinja i kao da ”toga” nije bilo…
I shta josh da se, na kraju, doda. Mozhda ono vec' napisano sa samog pochetka ovoga Slova, Zapisa o Chovjeku i Knjigama koje je on napisao i ne samo napisao, nego uz pomoc' Dobrih Ljudi – i objavio. Da se zna, i da se – chitaju!
Ljubisha Andjelic', rodjen 26. oktobra 1932. godine u Trebinju. Diplomirani je pravnik u penziji. Bavio se dugo godina novinarstvom. Do sada je objavio pet knjiga memoarske proze o Trebinju i Trebinjcima, sa malim ”izletima” i u druga prostranstva. Njegove knjige su: ”Vaterpolo na Trebishnjici 1950-1965.” (Trebinje, 2001), ”Ugasheni kandelabar” (Trebinje, 2002), ”Vojnici Bele ladje” (Trebinje, 2003), ”Skalinima u san” (Trebinje, 2004) i ”Plava charolija” (Trebinje, 2005). Zhivi u Trebinju.
P.S. I zaista, kada chovjek voli grad u kome se rodio, i u kome, shto bi se reklo, zhivi u jednom ”komadu” i sada, kao shto Ljubisha Andjelic' voli Trebinje, onda i nije tako teshko pisati o onome shto se – voli…
|
|
Zadnja izmjena: 2006-07-16
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Chasopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucakovic' · Sweden
|
|