|
Zasječe me očnjak krvožedne dobrote.
Likantropska utopija, blesava kao radost karnevala
zapucketa slamnastim umom sa žarom strahopoštovanja.
Zaudara proljeće zagnojenih glava.
Tolike lobanje pribijene o kazaljke
proždiru prizore zarad oličavanja i ilustracije.
Trag povorke razgaženih u mulj što otiču u grobove.
Besmrtnost manje boli doomčena.
Ta sudbina nije stvar čuda predodređenosti
nego algebre gluposti.
Uštalene duše, od mentaliteta nepokretne, oglodane u
olupine sa osjećanjem za smisao raskomadanim
do geometrije najneposrednijeg, tonu na dno
baruštine vremena destilovana u trajanje.
Vuku i mene
Misao mi uzeta da bude predmet trudnoće
jalove bestije, raščiniteljske utrobe.
Nezačet, iščekujem rez s lavinom kritike.
Čitava stvar se kikoće: ”Pa zar nisu sve
planine odnesene pod dejstvom vjere!”
|