|
Kakvo je to pitanje? – Ona zaprepashteno iskolachi ochi.
– Da, ozbiljno, nije mi jasno shta sam pogrijeshio?
– Ti stvarno nisi normalan! – odbrusi Ona, pretichuc'i jednog golfa nadomak Vogoshc'e. – Samo neko ko nije sav, mozhe usred Iranske ambasade, pred prvim sekretarom Ambasade i njegovom hanumom, rec'i da je u nashoj kuc'i zhena gazda!
– Pa, zar nije tako? – brani se On.
– Jesi l’ ti budala il’ se pravish takav? – sikc'e Ona. – Rec'i to u Iranskoj ambasadi, hej, mozhe samo neko ko je sumanut do kraja!
– Pa, shta, mogu, kad je chovjek lijepo pitao, prijateljska, opushtena atmosfera, prijatni ljudi, nevezan razgovor… Shta sam mog’o drugo, nego rec'i istinu?
– Neizljechivo si blesav, definitivno!
U toku je bila chetvrta godina otkako je On, kao poslanik drzhavnog parlamenta, mnogo vishe vremena provodio u Sarajevu – u intimnim odnosima s politikom, nego kod kuc'e – s Njom i djecom. I prije se u Njoj bila nepopravljivo ugnijezdila klica osjec'aja inferiornosti, potchinjenosti i zavisnosti. Od Njega i Njegove politike. Od Njega i Njegove politichke karijere. Iako je to davno morala uchiniti, nije se mogla pomiriti s chinjenicom da je On politiku i svoju politichku karijeru, bez ostatka pretpostavio Njoj i njihovim blizancima – kc'erki i sinu. Nije smatrala nikakvim ustupkom, niti zhrtvom, a josh manje uspjehom, to shto je izdejstvovao solidne drzhavne stipendije za to da im djeca studiraju u Bechu. I to vrlo uspjeshno studiraju. Ona je bila sama – u Tuzli, On u Sarajevu. Umjesno je, pri tom, pitanje da li uvijek sam…
Kad god su pokushali razgovarati, taj bi se naum okonchavao prepirkom. Prije pola godine, smatrao je da c'e pravi lijek za nategnute strune njihovih odnosa, biti kupovina dvosobnog stana u Sarajevu. Uspio je, od sasvim pristojnih primanja u drzhavnom parlamentu, koja su mu davala zavidnu kreditnu solventnost, dic'i kredit i povoljno kupiti stan na Ciglanama. Mislio je da je time sve rijeshio… Vrlo brzo, ustanovic'e da je pogreshno mislio.
Shto je bila vrtoglavija i uspjeshnija, Njena politichka karijera je znachila, istovremeno, i Njegovo sve sigurnije potiskivanje – u Njenu sjenku. Josh dok su bili u Tuzli, zhivec'i u dvadesetshestogodishnjem braku bez djece, okolini nije bilo teshko uochiti pravi odnos snaga: Ona je bila ta koja dominira, On je bio taj koji je izrazito drugorazredna, takorec'i epizodna pojava…
Do dolaska demokratije i do rata, oboje su radili u direkciji Rudnika. On u tehnichkoj sluzhbi, Ona u komercijali. Neposredno pred rat, uspjela je – uporna i tvrdoglava, kakvom je Bog dao – vanredno zavrshiti pravni fakultet. Nije ni stigla podnijeti formalni zahtjev za rasporedjivanje na novo radno mjesto, adekvatno njenoj novoj kvalifikaciji, a – izbi rat.
Usred rata, kad se formirala nova vlast, a Ona od pochetka bila naglasheno aktivna u stranci svog naroda, krenula je uspinjachom politichke karijere. U novoformiranim okruzhnim, a potom kantonalnim organima – odmah je bila u prvom timu. I Njega je smjesta izvukla iz Rudnika. Nashla mu je sasvim dobar posao u administraciji nove okruzhno-kantonalne vlasti. Bio je s Njom, Ona s Njim, dakle – sve i dalje pod kontrolom. Njenom.
Prije neshto vishe od tri godine, kad je izabrana za ministarku u Federalnoj vladi, preselila se u Sarajevo. S Njim, naravno. Najmanji problem je bio da mu se nadje posao. U Njenoj blizini. Na taj nachin, znalo se ko je prva violina. Bash onako, kako je okolina oshtroumno i tachno uochila josh za njihove tuzlanske faze razvoja: znalo se ko je gazda u tom duetu, a pakosnici su na to dodavali – jedino josh nije najjasnije ko je od njih dvoje mushko…
Je l’ ti mislish da je ugodan osjec'aj biti sam?
– Ma, daj, molim te, budi ozbiljna – odgovorio je On, gotovo neobaveznim glasom. – Opet pochinjesh?
– Ne, samo nastavljam… Jer, kad god smo o ovome razgovarali, nishta nismo postigli… Sve je ostalo isto?
– Daj, molim te…
– Je l’ mozhda, mislish da je lijep osjec'aj biti u tvojoj vjechnoj sjenci? – Ona nastavlja, tvrdoglavo.
– Ne razumijem te!
– Ma, razumijesh ti mene, lijepi moj, samo se pravish budala. Shto je sasvim ochekivano od tebe, kao politichara!
– Opa, postajemo neugodni!
– Gdje god krenem – u komshiluku, na poslu, na ulici, na pijaci – uvijek me ti pratish, tvoja sjenka je neizbjezhna… Svi se smjeshkaju, lazhno i namjeshteno, iskezheni, bljutavo neukusni: Kako ti muzh?, Shta ima u Sarajevu?, Kako je u skupshtini?, Uspije li doc'i kuc'i?... Pozhelite li jedno drugo?... Samo shto me josh ne pitaju koliko puta mjesechno spavamo…
– Pa, spavamo, kad god stignemo – dobaci On, s namjerom da bude duhovit, shto, naravno, po Njenim mjerilima, bijashe daleko od svake duhovitosti.
Zapalivshi novu cigaretu, nervozno i groznichavo, Ona Mu je bash to sasvim jasno poruchila.
Znam ja da su, dok smo josh bili u Tuzli, mnogi oko nas sa sprdnjom govorili o tebi i o meni – nastavi Ona, chim prodjoshe Semizovac. – Znam i kako si to ti podnosio… Nije ti uvijek bilo ugodno… Ali, dragi moj, od pochetka je to tako u nashem zhivotu. Tebi je falila ambicija, pomirio si se s onim shto imash, s bravarskim zanatom, a ja, vidish, nisam htjela ostati anonimni c'ato, beznachajna pojava, neko koga svako mozhe shutirati s lijeve na desnu, i obratno…
– U redu, al’ kakve to veze ima s Iranskom ambasadom? – upita On, trepc'uc'i priglupo ochima, jer, stvarno, nije shvatao poentu.
– Nema nikakve veze s Ambasadom! – graknu Ona, suvereno na drumu vladajuc'i moc'nim audijem. – Ima veze s nama, dragi moj.
– Dobro, to znam, odavno to znam…
– To shto ti nije uvijek, zbog onih koji su se s nama sprdali, bilo ugodno u mojoj sjenci, to josh nije znak da si neuspjeshan!... Naprotiv!
– Tako je.
– Shta tako je?
– U pravu si, slazhem se…
– Ama, chovjeche, ti se uvijek slazhesh!... Dokle c'esh tako?... Imash li ti ikad svoje mishljenje?
– Imam, kako da ne, samo ono mi nije vazhno, kao tvoje! – Hoc'esh da kazhesh…
– Hoc'u da kazhem da se chesto ne slazhem sa svojim, vec' mi je bitnije tvoje mishljenje!
Hitra oktavija je minula Djurdjevik, priblizhavajuc'i se Stuparima. Poslije kratke pauze, ispunjene Njenim nervoznim povlachenjem dimova iz cigarete, On prekide muk:
– Mogla bi se malo kontrolisati s tim cigaretama.
– Molim?
– To shto chujesh… Gubish mjeru, draga moja!
– Hoc'esh da kazhesh da bih, kao i sve drugo, i za cigarete morala imati tvoje dopushtenje?
– Ma, ne to, nemoj, molim te, vulgarizirati stvari – odbrusi On. – Ne poturaj mi i ne sluzhi se zamjenom teza…
– Zamjena teza?! – goropadno c'e Ona. – Sad u nash razgovor ubacujesh i politichke fraze… Znash li ti, uopshte, govoriti normalnim, jednostavnim jezikom?... Onako kako govore muzh i zhena?
– Ma, shta je tebi danas, zheno? – On se na chas okrenu prema njoj, pazec'i da, ipak, kontrolishe vozilo i vozhnju. Razgoropadila si se, k’o da si jutros pishala na koprivu!
Govorish gluposti, ali ne chudim se, nije ti to prvi put – procijedi Ona. - Medjutim, to ti ne daje pravo da me blamirash pred uglednim svijetom, kakav je sinoc' bio u Ambasadi.
– Ma, daj, shta si se navadila na tu Ambasadu?!
– Pazi ti shta govorish! siknu Ona. – Ne zaboravi da sam ja chlan Federalne vlade i da sam ugledna lichnost. Nije mi svejedno hoc'u li biti izblamirana ili ne.
– Izvini, ja sam mislio da si ti, prije svega, moja zhena, pa tek onda ostalo…
– Da, tvoja sam zhena, ali privatno… Chim smo u javnosti, medju svijetom, zaboravi na to!
– Na shta, bona, da zaboravim?
– Na to da sam ti zhena!
– Kako da zaboravim?
– Lijepo, zaboravi, ne pridaji tome nikakvu vazhnost… Tada sam javna lichnost, ugledan politichar, ministarka… To je tada vazhnije nego bilo shta drugo!
– Svashta!
Proshli su Stupare. Ona je palila novu cigaretu, iako je prethodnu zgnjechila u pepelnici prije nepunih pet minuta.
– Opet ti s cigaretama?
– Shta opet?
– Palish jednu za drugom.
– Da, dragi moj, jedino mi je josh to ostalo.
– Kako mislish jedino ostalo?
– Josh samo o tome mogu sama odluchivati… Zapaliti cigaretu kad mi je c'ejf, kad mi se pushi, a ne kad mi to ti odredish i odobrish!
– Postajesh neprijatna, draga moja!
– Ne, lijepi moj, samo nastojim biti iskrena i otvorena!
Shta hoc'esh da kazhesh tim svashta?
– Je l’ ti to stvarno mislish il’ se sa mnom sprdash?
– Shta?
– To da, kad smo u javnosti, prvo si politicharka i ministarka, a onda, negdje na samom kraju, i moja zhena?
– Da, shta se chudish?... To je sasvim normalno u demokratskom, civilizovanom svijetu!
– E, onda, da izvinish, nabijem ja taj demokratski i civilizovani svijet na neku stvar!
– Molim te, ne budi prostak! – Ona zagrmi, iskazujuc'i huju i tako shto oshtro udje u jednu krivinu, odmah iza Srednjeg. – Ne morash me podsjec'ati na svoje porijeklo i na prostakluke iz sela u kome si odrastao!
– Opa, sad ti smeta i moje selo… Kad smo bili mladi, kad smo se zabavljali, nije ti smetalo shto sam sa sela… Naravno, sad si se iznenada sjetila da si ti fina guzica s asfalta…
– Molim te, ponavljam, ne budi prostak!
– Kad si se dochepala karijere, postala, kazhesh, ugledna javna lichnost, federalna ministarka, ni manje ni vishe, sad ti ja ne valjam… Ne bi me zachudilo…
Tu On naglo ushuti. Dovoljno naglo i dovoljno indikativno, da Ona upita: - Shta te ne bi zachudilo?
– Ma, nishta, nishta…
Jasno je za shta ja josh samo tebi trebam – nastavlja Ona, preko cigaretnih dimova.
– Za shta, Boga ti? – upitac'e On, ljutitim glasom.
– Trebam ti kao ukras politichke karijere, jer bi ona bez toga bila nekompletna, chak falichna, kao kuc'na pomoc'nica i kao majka djece… Kao zhenu si me odavno zanemario… Sasvim prirodno, u Sarajevu si godinama, tamo imash vec'i izbor…
– Daj, molim te, uozbilji se – prekide je On grubo. - Sada c'esh mi josh pocheti i scenu s ljubomorom i sa sumnjama…
– Nisu to, lijepi moj, samo sumnje.
– Chuj?! Nego shta je?
– Imam ja informacija…
– Kakvih informacija?
– Informacija o tvojim sklonostima… I u Sarajevu, a i na brojnim putovanjima u inostranstvo… Sve se zna!
– Shta se zna? – razgoropadjeno c'e On, osjec'ajuc'i da mu krv navire u glavu i da c'e predstojec'i uspon na Karaulu – a samo shto minushe Kladanj – biti tezhi od ochekivanog.
– Sve, lijepi moj, sve se zna… Tvoja politichka karijera je, od pochetka, bila sistematsko odvajanje i otudjivanje od kuc'e, od mene i od djece… Ako sam to i mogla progutati, sve radi djece, e, onda, vidish, nec'u ovo…
– Shta, bolan, nec'esh?
Ma, chovjeche, o chemu ti to prichash? – Ona uozbilji lice i, taman kad su bili na Nishic'koj visoravni, gotovo izrigavajuc'i vatru iz ochiju, pogleda Ga.
– Ne pricham ja, drugi prichaju.
– Shta prichaju?
– Pa, eto… Da sharash?
– Molim?! – Ona gotovo ispusti audijev volan iz ruku. – O chemu ti to, chovjeche?
– Doprli su, draga moja, i do mene glasovi… Ne mozhe se to sakriti… Mnogi oko nas bruje, chuje se… Pominju se tvoji sastanci duboko u noc', putovanja po zemlji i inostranstvu…
– Ma, jesi l’ ti normalan, chovjeche? – Ona c'e zabezeknuto. – Ako u to imalo vjerujesh, onda si mnogo zaostaliji i mnogo primitivniji nego shto sam mislila…
– Misli ti shta god hoc'esh, ali ljudi prichaju… A gdje ima dima, ima i vatre…
– Ma, daj, bjezhi, zaista si budala, i to budala na kvadrat!
Nec'u se, da znash, nikad pomiriti s tvojim sharanjem!... Odavno dobijam i anonimne pozive telefonom, a i nepotpisana pisma… Sve lijepo pishe… I kada si, i gdje, i s kojom si…
– Aman, zheno, shta je tebi?! – chudi se On, uvjeravajuc'i se u to da c'e, zaista, penjanje Karaulom, ovog puta, biti tezhe nego inache.
– Mogla sam, ponavljam ti, podnositi to da ja plac'am najvishu cijenu tvoje karijere, da te nema kod kuc'e, da zhivimo, praktichno, odvojeno – ti na jednoj, ja na drugoj, djeca na trec'oj strani… Ali, takvu uvredu, takvo ponizhenje, da me josh i varash, e, to, vidish…
– Ali, zheno, shta ti je?
– Nije najgore to shto ti radish, vec' shta se o tome pricha… Mahala se nasladjuje, neki su jedva dochekali da mi se smiju i likuju iza ledja…
– Aman, ljudi, shta je ovoj zheni?
– Uostalom, i da nije tih pisama i anonimnih poziva, meni je to odavno jasno… Kad si mi zadnji put prishao kao zheni?... Kad smo zadnji put bili ljubavnici?
– Ali, zheno, znash da radim naporno, da dodjem umoran…
– Tachno, sve je to tachno, ali je pitanje gdje se, kako i s kim se umorish? I prije si ti radio, umarao se, ali nisi zaboravljao da imash zhenu…
Nek’ sam ja, po tvom, i budala, ali znaj da nisam glup i neinformisan – odsjechno c'e On, zamukavshi naprasno.
Ni Njoj nije bilo do ovog razgovora. Nije imala protivargumente, iako se nije bash mogla ni zakleti u svoju neduzhnost.
Primicali su se Olovu i, poput Njega, i Njoj se uchinilo da bi, mozhda, najbolje bilo napraviti korisnu pauzu u razgovoru. Zaista je politichku karijeru i ostvarivanje svoje ambicije – odavno nadredila braku i muzhu. Kob neimanja djece, bila je neshto sa chim su se oboje odavno pomirili. U zamjenu za to, kao slatka kompenzacija, koja je na Nju odavno djelovala neodoljivo opojno, zaputila se politichkom stazom. Uzlaznom od pochetka… A On? Shta je s Njim? Ima li On neku zamjenu za nesretno neimanje djece? Je li On uspio shta pronac'i? Da li Mu je Ona u tome pomogla? Mozhe li se, makar uslovno, pomoc'i smatrati to shta je i kako Ona chinila? Mislec'i da c'e to i Njemu odgovarati i da c'e Njena uspjeshna karijera – biti neshto shto c'e On zvati i svojim uspjehom?
Pogledala Ga je, ovlash. Ukochenog pogleda, okrenut naprijed, On to nije primijetio. Ili se pravio da to ne vidi.
Nije li Ga, ipak, previshe vezala uza se – uslovljavajuc'i sve shto On radi onim shta je Ona chinila i kako i koliko je uspjela? Nije li se, u takvom razvoju dogadjaja, On, ipak, pretvorio u nekoga ko je uvijek samo Njoj na raspolaganju, u Njenoj funkciji, Njoj pri ruci i – tako – onaj ko je platio najvec'i ceh onoga shto je Njen nesumnjiv uspjeh?
Na ovo nije imao shta rec'i. Ipak je Ona bila u pravu. Tachno, i prije je radio i umarao se. Ali, prije nije imao tako uspjeshnu politichku karijeru i, zaista, nikad prije, kao sada, nije bio u prilici, nije Mu se to tako nudilo – da shara, kad god Mu se pruzhi, a pochesto se to desi i u Sarajevu i vani, prilika za to.
Tachno, uvjeravao se, Ona je zhrtva, Ona je cijena, kao i nash brak, i djeca nasha, kojom plac'am svoju karijeru. Ali, zar je moglo drukchije? Zar je trebalo na drugi nachin? Zar to i Ona nije htjela - iako je to nikad nisam pitao, smatrajuc'i da je prirodno, sasvim logichno, da Ona moj smatra i svojim uspjehom i da, chak i kad je zlobno zovu mojom zhenom, prepoznaju po tome shto mi je supruga, a ne diplomirani ekonomista, sa svojim ja, svojim znanjem, strukom i poslom, Ona ipak predstavlja lichnost, koja je sastavni dio mene i mog uspjeha? Da li Ona to shvata? Da li to razumije ova nasha primitivna, pakosna i zlonamjerna okolina? Ista ona koja se raduje tudjem neuspjehu vishe nego svom uspjehu? Kojoj je milije da komshiji crkne krava i koja, kako to lijepo reche Mesha Selimovic', svakog onog ko makar centimetar shtrchi iznad prosjeka – kat-tad spremi papazjaniju?
Mislio sam da je razumnija. Da je odavno shvatila potrebu i korist od ove zhrtve. Korist i za nas, a i za narod i drzhavu. Neko, zaboga, mora i to chiniti. Neko mora, jer mozhe, hoc'e i umije, i vishe i bolje od drugih. Zhrtvovati se, poturiti leda, podrediti i porodicu i privatni zhivot – vishim interesima…
Nervozna, osjec'ajuc'i da u njoj kuha prokljuchali lonac otvorenih pitanja i nesredjenih rachuna, osjec'ajuc'i da joj nedostaju odgovori, ali i da mnogo toga ide nazor, da nije u redu, negdje iza Olovskih Luku, na prilazima Pakleniku, odsutna i dekoncentrisana, nagazila je audijevu papuchicu gasa, namjeravajuc'i poshto-poto pretec'i jedan autobus.
– Stani, bona, ku’ c'esh?!! – panichno je uzviknuo On, shvatajuc'i da Ona nije svjesna koliko je krivina riskantno nepregledna.
– A, shta kazhesh? – bilo je sve shto je Ona uspjela rec'i.
Sekundu kasnije, direktno su udarili u jurec'i automobil iz suprotnog smjera.
Sjedila je mirno i ukocheno, gledajuc'i kroz vjetrobransko staklo, naprijed. Zapalila je novu cigaretu. Ovlash je pogledavshi, On je uzdahnuo, nemoc'an da ishta promijeni. Nije ni pomishljao na to da ishta kazhe. Mislima je odlutao daleko od ovog mjesta, od oktavije, od Nje i od problema, koji su przhili kao otvorena rana…
– Shta ti je, chovjeche?!! - chuo je, iznenada, Njen panichan glas.
– A?
– Kochi, chovjeche!!! – vrisnula je, ugledavshi audi, koji je preticao autobus i sumanuto ishao na njih…
Sudar je bio strahovit. I tragichan. Desio se na krivini, kod malog mosta, nedaleko od motela u Pakleniku. Stradalnicima u smrskanom audiju i oktaviji prvi su u pomoc' pritekli putnici autobusa. Za kratko vrijeme, doshli su i ljudi iz motela, a i ostali, koji su naishli vozilima iz oba smjera…
Policijski uvidjaj je, sat kasnije, obavljen bez problema. Vozilima hitne pomoc'i, u bolnicu su, s teshkim povredama, odvezeni – Ona, vozach audija, i On, vozach oktavije. Njihovi saputnici – On iz audija i Ona iz oktavije – podlegli su na licu mjesta. Pomoc'i im nije bilo.
Shest dana kasnije, novine su objavile novu vijest – poslije one prve, o tragichnom sudaru: povrijedjeni vozachi audija i oktavije su, prema lijechnichkom izvjeshtaju, i dalje u teshkom stanju, ali van zhivotne opasnosti.
|