|
Kakvo je to pitanje? – Ona zaprepašteno iskolači oči.
– Da, ozbiljno, nije mi jasno šta sam pogriješio?
– Ti stvarno nisi normalan! – odbrusi Ona, pretičući jednog golfa nadomak Vogošće. – Samo neko ko nije sav, može usred Iranske ambasade, pred prvim sekretarom Ambasade i njegovom hanumom, reći da je u našoj kući žena gazda!
– Pa, zar nije tako? – brani se On.
– Jesi l’ ti budala il’ se praviš takav? – sikće Ona. – Reći to u Iranskoj ambasadi, hej, može samo neko ko je sumanut do kraja!
– Pa, šta, mogu, kad je čovjek lijepo pitao, prijateljska, opuštena atmosfera, prijatni ljudi, nevezan razgovor… Šta sam mog’o drugo, nego reći istinu?
– Neizlječivo si blesav, definitivno!
U toku je bila četvrta godina otkako je On, kao poslanik državnog parlamenta, mnogo više vremena provodio u Sarajevu – u intimnim odnosima s politikom, nego kod kuće – s Njom i djecom. I prije se u Njoj bila nepopravljivo ugnijezdila klica osjećaja inferiornosti, potčinjenosti i zavisnosti. Od Njega i Njegove politike. Od Njega i Njegove političke karijere. Iako je to davno morala učiniti, nije se mogla pomiriti s činjenicom da je On politiku i svoju političku karijeru, bez ostatka pretpostavio Njoj i njihovim blizancima – kćerki i sinu. Nije smatrala nikakvim ustupkom, niti žrtvom, a još manje uspjehom, to što je izdejstvovao solidne državne stipendije za to da im djeca studiraju u Beču. I to vrlo uspješno studiraju. Ona je bila sama – u Tuzli, On u Sarajevu. Umjesno je, pri tom, pitanje da li uvijek sam…
Kad god su pokušali razgovarati, taj bi se naum okončavao prepirkom. Prije pola godine, smatrao je da će pravi lijek za nategnute strune njihovih odnosa, biti kupovina dvosobnog stana u Sarajevu. Uspio je, od sasvim pristojnih primanja u državnom parlamentu, koja su mu davala zavidnu kreditnu solventnost, dići kredit i povoljno kupiti stan na Ciglanama. Mislio je da je time sve riješio… Vrlo brzo, ustanoviće da je pogrešno mislio.
Što je bila vrtoglavija i uspješnija, Njena politička karijera je značila, istovremeno, i Njegovo sve sigurnije potiskivanje – u Njenu sjenku. Još dok su bili u Tuzli, živeći u dvadesetšestogodišnjem braku bez djece, okolini nije bilo teško uočiti pravi odnos snaga: Ona je bila ta koja dominira, On je bio taj koji je izrazito drugorazredna, takoreći epizodna pojava…
Do dolaska demokratije i do rata, oboje su radili u direkciji Rudnika. On u tehničkoj službi, Ona u komercijali. Neposredno pred rat, uspjela je – uporna i tvrdoglava, kakvom je Bog dao – vanredno završiti pravni fakultet. Nije ni stigla podnijeti formalni zahtjev za raspoređivanje na novo radno mjesto, adekvatno njenoj novoj kvalifikaciji, a – izbi rat.
Usred rata, kad se formirala nova vlast, a Ona od početka bila naglašeno aktivna u stranci svog naroda, krenula je uspinjačom političke karijere. U novoformiranim okružnim, a potom kantonalnim organima – odmah je bila u prvom timu. I Njega je smjesta izvukla iz Rudnika. Našla mu je sasvim dobar posao u administraciji nove okružno-kantonalne vlasti. Bio je s Njom, Ona s Njim, dakle – sve i dalje pod kontrolom. Njenom.
Prije nešto više od tri godine, kad je izabrana za ministarku u Federalnoj vladi, preselila se u Sarajevo. S Njim, naravno. Najmanji problem je bio da mu se nađe posao. U Njenoj blizini. Na taj način, znalo se ko je prva violina. Baš onako, kako je okolina oštroumno i tačno uočila još za njihove tuzlanske faze razvoja: znalo se ko je gazda u tom duetu, a pakosnici su na to dodavali – jedino još nije najjasnije ko je od njih dvoje muško…
Je l’ ti misliš da je ugodan osjećaj biti sam?
– Ma, daj, molim te, budi ozbiljna – odgovorio je On, gotovo neobaveznim glasom. – Opet počinješ?
– Ne, samo nastavljam… Jer, kad god smo o ovome razgovarali, ništa nismo postigli… Sve je ostalo isto?
– Daj, molim te…
– Je l’ možda, misliš da je lijep osjećaj biti u tvojoj vječnoj sjenci? – Ona nastavlja, tvrdoglavo.
– Ne razumijem te!
– Ma, razumiješ ti mene, lijepi moj, samo se praviš budala. Što je sasvim očekivano od tebe, kao političara!
– Opa, postajemo neugodni!
– Gdje god krenem – u komšiluku, na poslu, na ulici, na pijaci – uvijek me ti pratiš, tvoja sjenka je neizbježna… Svi se smješkaju, lažno i namješteno, iskeženi, bljutavo neukusni: Kako ti muž?, Šta ima u Sarajevu?, Kako je u skupštini?, Uspije li doći kući?... Poželite li jedno drugo?... Samo što me još ne pitaju koliko puta mjesečno spavamo…
– Pa, spavamo, kad god stignemo – dobaci On, s namjerom da bude duhovit, što, naravno, po Njenim mjerilima, bijaše daleko od svake duhovitosti.
Zapalivši novu cigaretu, nervozno i grozničavo, Ona Mu je baš to sasvim jasno poručila.
Znam ja da su, dok smo još bili u Tuzli, mnogi oko nas sa sprdnjom govorili o tebi i o meni – nastavi Ona, čim prođoše Semizovac. – Znam i kako si to ti podnosio… Nije ti uvijek bilo ugodno… Ali, dragi moj, od početka je to tako u našem životu. Tebi je falila ambicija, pomirio si se s onim što imaš, s bravarskim zanatom, a ja, vidiš, nisam htjela ostati anonimni ćato, beznačajna pojava, neko koga svako može šutirati s lijeve na desnu, i obratno…
– U redu, al’ kakve to veze ima s Iranskom ambasadom? – upita On, trepćući priglupo očima, jer, stvarno, nije shvatao poentu.
– Nema nikakve veze s Ambasadom! – graknu Ona, suvereno na drumu vladajući moćnim audijem. – Ima veze s nama, dragi moj.
– Dobro, to znam, odavno to znam…
– To što ti nije uvijek, zbog onih koji su se s nama sprdali, bilo ugodno u mojoj sjenci, to još nije znak da si neuspješan!... Naprotiv!
– Tako je.
– Šta tako je?
– U pravu si, slažem se…
– Ama, čovječe, ti se uvijek slažeš!... Dokle ćeš tako?... Imaš li ti ikad svoje mišljenje?
– Imam, kako da ne, samo ono mi nije važno, kao tvoje! – Hoćeš da kažeš…
– Hoću da kažem da se često ne slažem sa svojim, već mi je bitnije tvoje mišljenje!
Hitra oktavija je minula Đurđevik, približavajući se Stuparima. Poslije kratke pauze, ispunjene Njenim nervoznim povlačenjem dimova iz cigarete, On prekide muk:
– Mogla bi se malo kontrolisati s tim cigaretama.
– Molim?
– To što čuješ… Gubiš mjeru, draga moja!
– Hoćeš da kažeš da bih, kao i sve drugo, i za cigarete morala imati tvoje dopuštenje?
– Ma, ne to, nemoj, molim te, vulgarizirati stvari – odbrusi On. – Ne poturaj mi i ne služi se zamjenom teza…
– Zamjena teza?! – goropadno će Ona. – Sad u naš razgovor ubacuješ i političke fraze… Znaš li ti, uopšte, govoriti normalnim, jednostavnim jezikom?... Onako kako govore muž i žena?
– Ma, šta je tebi danas, ženo? – On se na čas okrenu prema njoj, pazeći da, ipak, kontroliše vozilo i vožnju. Razgoropadila si se, k’o da si jutros pišala na koprivu!
Govoriš gluposti, ali ne čudim se, nije ti to prvi put – procijedi Ona. - Međutim, to ti ne daje pravo da me blamiraš pred uglednim svijetom, kakav je sinoć bio u Ambasadi.
– Ma, daj, šta si se navadila na tu Ambasadu?!
– Pazi ti šta govoriš! siknu Ona. – Ne zaboravi da sam ja član Federalne vlade i da sam ugledna ličnost. Nije mi svejedno hoću li biti izblamirana ili ne.
– Izvini, ja sam mislio da si ti, prije svega, moja žena, pa tek onda ostalo…
– Da, tvoja sam žena, ali privatno… Čim smo u javnosti, među svijetom, zaboravi na to!
– Na šta, bona, da zaboravim?
– Na to da sam ti žena!
– Kako da zaboravim?
– Lijepo, zaboravi, ne pridaji tome nikakvu važnost… Tada sam javna ličnost, ugledan političar, ministarka… To je tada važnije nego bilo šta drugo!
– Svašta!
Prošli su Stupare. Ona je palila novu cigaretu, iako je prethodnu zgnječila u pepelnici prije nepunih pet minuta.
– Opet ti s cigaretama?
– Šta opet?
– Pališ jednu za drugom.
– Da, dragi moj, jedino mi je još to ostalo.
– Kako misliš jedino ostalo?
– Još samo o tome mogu sama odlučivati… Zapaliti cigaretu kad mi je ćejf, kad mi se puši, a ne kad mi to ti odrediš i odobriš!
– Postaješ neprijatna, draga moja!
– Ne, lijepi moj, samo nastojim biti iskrena i otvorena!
Šta hoćeš da kažeš tim svašta?
– Je l’ ti to stvarno misliš il’ se sa mnom sprdaš?
– Šta?
– To da, kad smo u javnosti, prvo si političarka i ministarka, a onda, negdje na samom kraju, i moja žena?
– Da, šta se čudiš?... To je sasvim normalno u demokratskom, civilizovanom svijetu!
– E, onda, da izviniš, nabijem ja taj demokratski i civilizovani svijet na neku stvar!
– Molim te, ne budi prostak! – Ona zagrmi, iskazujući huju i tako što oštro uđe u jednu krivinu, odmah iza Srednjeg. – Ne moraš me podsjećati na svoje porijeklo i na prostakluke iz sela u kome si odrastao!
– Opa, sad ti smeta i moje selo… Kad smo bili mladi, kad smo se zabavljali, nije ti smetalo što sam sa sela… Naravno, sad si se iznenada sjetila da si ti fina guzica s asfalta…
– Molim te, ponavljam, ne budi prostak!
– Kad si se dočepala karijere, postala, kažeš, ugledna javna ličnost, federalna ministarka, ni manje ni više, sad ti ja ne valjam… Ne bi me začudilo…
Tu On naglo ušuti. Dovoljno naglo i dovoljno indikativno, da Ona upita: - Šta te ne bi začudilo?
– Ma, ništa, ništa…
Jasno je za šta ja još samo tebi trebam – nastavlja Ona, preko cigaretnih dimova.
– Za šta, Boga ti? – upitaće On, ljutitim glasom.
– Trebam ti kao ukras političke karijere, jer bi ona bez toga bila nekompletna, čak falična, kao kućna pomoćnica i kao majka djece… Kao ženu si me odavno zanemario… Sasvim prirodno, u Sarajevu si godinama, tamo imaš veći izbor…
– Daj, molim te, uozbilji se – prekide je On grubo. - Sada ćeš mi još početi i scenu s ljubomorom i sa sumnjama…
– Nisu to, lijepi moj, samo sumnje.
– Čuj?! Nego šta je?
– Imam ja informacija…
– Kakvih informacija?
– Informacija o tvojim sklonostima… I u Sarajevu, a i na brojnim putovanjima u inostranstvo… Sve se zna!
– Šta se zna? – razgoropađeno će On, osjećajući da mu krv navire u glavu i da će predstojeći uspon na Karaulu – a samo što minuše Kladanj – biti teži od očekivanog.
– Sve, lijepi moj, sve se zna… Tvoja politička karijera je, od početka, bila sistematsko odvajanje i otuđivanje od kuće, od mene i od djece… Ako sam to i mogla progutati, sve radi djece, e, onda, vidiš, neću ovo…
– Šta, bolan, nećeš?
Ma, čovječe, o čemu ti to pričaš? – Ona uozbilji lice i, taman kad su bili na Nišićkoj visoravni, gotovo izrigavajući vatru iz očiju, pogleda Ga.
– Ne pričam ja, drugi pričaju.
– Šta pričaju?
– Pa, eto… Da šaraš?
– Molim?! – Ona gotovo ispusti audijev volan iz ruku. – O čemu ti to, čovječe?
– Doprli su, draga moja, i do mene glasovi… Ne može se to sakriti… Mnogi oko nas bruje, čuje se… Pominju se tvoji sastanci duboko u noć, putovanja po zemlji i inostranstvu…
– Ma, jesi l’ ti normalan, čovječe? – Ona će zabezeknuto. – Ako u to imalo vjeruješ, onda si mnogo zaostaliji i mnogo primitivniji nego što sam mislila…
– Misli ti šta god hoćeš, ali ljudi pričaju… A gdje ima dima, ima i vatre…
– Ma, daj, bježi, zaista si budala, i to budala na kvadrat!
Neću se, da znaš, nikad pomiriti s tvojim šaranjem!... Odavno dobijam i anonimne pozive telefonom, a i nepotpisana pisma… Sve lijepo piše… I kada si, i gdje, i s kojom si…
– Aman, ženo, šta je tebi?! – čudi se On, uvjeravajući se u to da će, zaista, penjanje Karaulom, ovog puta, biti teže nego inače.
– Mogla sam, ponavljam ti, podnositi to da ja plaćam najvišu cijenu tvoje karijere, da te nema kod kuće, da živimo, praktično, odvojeno – ti na jednoj, ja na drugoj, djeca na trećoj strani… Ali, takvu uvredu, takvo poniženje, da me još i varaš, e, to, vidiš…
– Ali, ženo, šta ti je?
– Nije najgore to što ti radiš, već šta se o tome priča… Mahala se naslađuje, neki su jedva dočekali da mi se smiju i likuju iza leđa…
– Aman, ljudi, šta je ovoj ženi?
– Uostalom, i da nije tih pisama i anonimnih poziva, meni je to odavno jasno… Kad si mi zadnji put prišao kao ženi?... Kad smo zadnji put bili ljubavnici?
– Ali, ženo, znaš da radim naporno, da dođem umoran…
– Tačno, sve je to tačno, ali je pitanje gdje se, kako i s kim se umoriš? I prije si ti radio, umarao se, ali nisi zaboravljao da imaš ženu…
Nek’ sam ja, po tvom, i budala, ali znaj da nisam glup i neinformisan – odsječno će On, zamukavši naprasno.
Ni Njoj nije bilo do ovog razgovora. Nije imala protivargumente, iako se nije baš mogla ni zakleti u svoju nedužnost.
Primicali su se Olovu i, poput Njega, i Njoj se učinilo da bi, možda, najbolje bilo napraviti korisnu pauzu u razgovoru. Zaista je političku karijeru i ostvarivanje svoje ambicije – odavno nadredila braku i mužu. Kob neimanja djece, bila je nešto sa čim su se oboje odavno pomirili. U zamjenu za to, kao slatka kompenzacija, koja je na Nju odavno djelovala neodoljivo opojno, zaputila se političkom stazom. Uzlaznom od početka… A On? Šta je s Njim? Ima li On neku zamjenu za nesretno neimanje djece? Je li On uspio šta pronaći? Da li Mu je Ona u tome pomogla? Može li se, makar uslovno, pomoći smatrati to šta je i kako Ona činila? Misleći da će to i Njemu odgovarati i da će Njena uspješna karijera – biti nešto što će On zvati i svojim uspjehom?
Pogledala Ga je, ovlaš. Ukočenog pogleda, okrenut naprijed, On to nije primijetio. Ili se pravio da to ne vidi.
Nije li Ga, ipak, previše vezala uza se – uslovljavajući sve što On radi onim šta je Ona činila i kako i koliko je uspjela? Nije li se, u takvom razvoju događaja, On, ipak, pretvorio u nekoga ko je uvijek samo Njoj na raspolaganju, u Njenoj funkciji, Njoj pri ruci i – tako – onaj ko je platio najveći ceh onoga što je Njen nesumnjiv uspjeh?
Na ovo nije imao šta reći. Ipak je Ona bila u pravu. Tačno, i prije je radio i umarao se. Ali, prije nije imao tako uspješnu političku karijeru i, zaista, nikad prije, kao sada, nije bio u prilici, nije Mu se to tako nudilo – da šara, kad god Mu se pruži, a počesto se to desi i u Sarajevu i vani, prilika za to.
Tačno, uvjeravao se, Ona je žrtva, Ona je cijena, kao i naš brak, i djeca naša, kojom plaćam svoju karijeru. Ali, zar je moglo drukčije? Zar je trebalo na drugi način? Zar to i Ona nije htjela - iako je to nikad nisam pitao, smatrajući da je prirodno, sasvim logično, da Ona moj smatra i svojim uspjehom i da, čak i kad je zlobno zovu mojom ženom, prepoznaju po tome što mi je supruga, a ne diplomirani ekonomista, sa svojim ja, svojim znanjem, strukom i poslom, Ona ipak predstavlja ličnost, koja je sastavni dio mene i mog uspjeha? Da li Ona to shvata? Da li to razumije ova naša primitivna, pakosna i zlonamjerna okolina? Ista ona koja se raduje tuđem neuspjehu više nego svom uspjehu? Kojoj je milije da komšiji crkne krava i koja, kako to lijepo reče Meša Selimović, svakog onog ko makar centimetar štrči iznad prosjeka – kat-tad spremi papazjaniju?
Mislio sam da je razumnija. Da je odavno shvatila potrebu i korist od ove žrtve. Korist i za nas, a i za narod i državu. Neko, zaboga, mora i to činiti. Neko mora, jer može, hoće i umije, i više i bolje od drugih. Žrtvovati se, poturiti leda, podrediti i porodicu i privatni život – višim interesima…
Nervozna, osjećajući da u njoj kuha proključali lonac otvorenih pitanja i nesređenih računa, osjećajući da joj nedostaju odgovori, ali i da mnogo toga ide nazor, da nije u redu, negdje iza Olovskih Luku, na prilazima Pakleniku, odsutna i dekoncentrisana, nagazila je audijevu papučicu gasa, namjeravajući pošto-poto preteći jedan autobus.
– Stani, bona, ku’ ćeš?!! – panično je uzviknuo On, shvatajući da Ona nije svjesna koliko je krivina riskantno nepregledna.
– A, šta kažeš? – bilo je sve što je Ona uspjela reći.
Sekundu kasnije, direktno su udarili u jureći automobil iz suprotnog smjera.
Sjedila je mirno i ukočeno, gledajući kroz vjetrobransko staklo, naprijed. Zapalila je novu cigaretu. Ovlaš je pogledavši, On je uzdahnuo, nemoćan da išta promijeni. Nije ni pomišljao na to da išta kaže. Mislima je odlutao daleko od ovog mjesta, od oktavije, od Nje i od problema, koji su pržili kao otvorena rana…
– Šta ti je, čovječe?!! - čuo je, iznenada, Njen paničan glas.
– A?
– Koči, čovječe!!! – vrisnula je, ugledavši audi, koji je preticao autobus i sumanuto išao na njih…
Sudar je bio strahovit. I tragičan. Desio se na krivini, kod malog mosta, nedaleko od motela u Pakleniku. Stradalnicima u smrskanom audiju i oktaviji prvi su u pomoć pritekli putnici autobusa. Za kratko vrijeme, došli su i ljudi iz motela, a i ostali, koji su naišli vozilima iz oba smjera…
Policijski uviđaj je, sat kasnije, obavljen bez problema. Vozilima hitne pomoći, u bolnicu su, s teškim povredama, odvezeni – Ona, vozač audija, i On, vozač oktavije. Njihovi saputnici – On iz audija i Ona iz oktavije – podlegli su na licu mjesta. Pomoći im nije bilo.
Šest dana kasnije, novine su objavile novu vijest – poslije one prve, o tragičnom sudaru: povrijeđeni vozači audija i oktavije su, prema liječničkom izvještaju, i dalje u teškom stanju, ali van životne opasnosti.
|