|
Pjesme2 (Dikter, 1916.)
Želja (En önskan)
Na cijelom našem lijepom svijetu
želim jedino klupu u vrtu
na kojoj se maca sunča…
Tu bih sjedila
s pismom u njedrima,
jednim jedinim malim pismom.
Tako izgleda moj san…
Djeva moderna (Vierge moderne)
Ja nisam žena. Ja sam neutrum.
Ja sam dijete, paž i smjela odluka,
ja sam nasmijani tračak grimiznog sunca…
Ja sam mreža za sve proždrljive ribe,
ja sam zdravica u čast svih žena,
ja sam korak šansi i propasti
ja sam skok u slobodu i osobnost…
Ja sam šapat krvi u muškom uhu,
ja sam groznica duše, žudnja i odbijanje tijela,
ja sam putokaz novom raju.
Ja sam plamen, prodoran i živahan,
ja sam voda, duboka al’ odvažna do koljena,
ja sam vatra i voda u iskrenoj vezi bez uslova…
Zadnji cvijet jesenji (Höstens sista blomma)
Ja sam zadnji cvijet jesenji.
Ljuljali me u kolijevci ljeta,
bdjeli nadamnom od vjetra nordijskog,
plamenovi crveni lizali mi
obraz bijeli.
Ja sam zadnji cvijet jesenji.
Najmlađe sam sjeme mrtvog proljeća,
tako je lahko zadnji umrijeti:
vidjeh jezero tako plavo i bajkovito,
čuh otkucaje srca mrtvog ljeta,
u peharu mom drugog sjemena nema osim samrtnog.
Ja sam zadnji cvijet jesenji.
Vidjeh jesenja sazviježđa duboka,
motrih izdaleka svjetlost ognjišta toplih,
tako je lahko isti put slijediti,
ja ću zatvoriti vrata smrti.
Ja sam zadnji cvijet jesenji.
Zvijezde (Stjärnorna)
Kad padne noć
na stepeniku osluškujem,
zvijezde se u vrtu roje
a ja vani u mraku stojim.
Čuj, jedna zvijezda je tupo pala!
Ne idi bos u travu;
vrt mi je krhotina pun.
Mi žene (Vi kvinnor)
Mi žene, mi smo tako blizu zemlje crne.
Mi kumru pitamo, šta od proljeća očekuje,
obavijamo ruke oko bora ogoljelog,
u sutonu znak i savjet tražimo.
Jednog muškarca ljubih, niušta vjerovao nije…
jednog hladnog dana je došao očiju praznih,
jednog teškog dana je otišao sa zaboravom na čelu.
Ako moje dijete ne živi, njegovo je…
Nordijsko proljeće (Nordisk vår)
Sve kule moje u zraku su se kao snijeg otopile,
svi snovi moji su iscurili kao voda,
od svega što ljubih još jedino imam
jedno plavo nebo i par zvijezda blijedih.
Vjetar se nježno kroz drveće šunja.
Praznina počiva. Voda šuti.
Stara jela bdije i misli
na oblak bijeli što je u snu ljubila.
Bol (Smärtan)
Sreća pjesmi nema, sreća misli nema, ništa sreća nema.
Odgurni sreću svoju da se skrši, jer sreća je opaka.
Sreća dolazi sporo s jutarnjom gužvom u šipražje usnulo,
sreća otklizava u slikama oblačnim nad dubinom modrom,
sreća je polje koje spava u žaru podnevnom
ili beskrajno prostranstvo morsko pod jarom zraka okomitih,
sreća je nemoćna, ona spava i diše i ništa ne zna…
Osjećaš li bol? Ona je jaka i velika s pestima pritajeno stisnutim.
Osjećaš li bol? Ona je osmijeh pun nade očiju uplakanih.
Bol nam sve što trebamo daje –
Ona nam daje ključe kraljevstva smrti,
kroz vrata nas ubacuje, dok još oklijevamo.
Bol djeci imena daje i s majkom bdije
i tvori sve vere zlatne.
Bol nad svima vlada, ona čelo misliocu gladi,
ona ures privezuje oko vrata žene žuđene,
ona je na vratima dok muškarac izlazi od ljubljene svoje…
Šta još daje bol ljubimcima svojim?
Ja više ne znam.
Ona daje biserje i cvijeće, ona pjesme i snove daje,
ona nam daje hiljadu poljubaca praznih,
ona nam daje jedini poljubac stvarni.
Ona nam daje naše duše čudnovate i nazore neobične,
ona nam svima daje životne dobitke najveće:
ljubav, osamu i lice smrti.
Preveo: Haris Tucaković
|