Most - Index
Most - Pretplata
Naslovna stranica [Povećaj]

Index · Novi broj · Arhiva · Traži · Info · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Broj 191 (102 - nova serija)

Godina XXX oktobar/listopad 2005.

Latinica · Ћирилица · Transliteration

Prethodna · Sadržaj · Naredna

Lazar Manojlović
Stid me

I nakon deset godina, od kraja bosanskohercegovačkog vjersko-zvjerskog pokolja, nemam mira ni u javi ni u snu. Svuda susrećem te ljudske aveti. I na ulici, i na novinskim stranicama i na tv kanalima. Još šetaju. Još su na slobodi. I tvorci politike zla i crnomantijaši, koji su to zlo javno blagoslovili. U ime Boga. Boga Marsa i Aresa. Jedna strana straha su ti, tu pored nas, nekadašnji članovi eskadrona smrti, a kontejnerski otpad. Druga strana su crnomantijaši, koji su držeći Jevanđelje u jednoj ruci i bosiok u drugoj, blagosiljali ubice uz poklič:

– Bog čuva Srbe! Idemo na Brčko, na Srebrenicu, na… A gazili su i Jevanđelje, i oltar i vjeru. Odlično su se uvezali, zvjeri, koji su činili zvjerstva nad ljudima i ljudskim, i božiji izaslanici koji su to blagoslovili i blagosiljali.

Evo, petnaesta godina kako mi se vrti u mozgu slika paljanskog vjerinjaka, pandorine kutije, polpotovskih polja smrti, malajskog ludila, resantimana.

Petnaest godina iste stranke, koje su gurnule građane u smrt, i dalje vladaju, a boluju od šovinističke groznice, stranačkog bjesnila i domaćeg ludila, a podržava ih rulja, kal. Kako živjeti u tom i takvom okruženju i pod ovim nebom?

Edvard Munch (1863–1944.): Krik, 1895.

Edvard Munch (1863–1944.): Krik, 1895.

A na sve to dođe dokumentarac o ”Škorpionima”. Zvjeri, u ljudskom liku, lišeni i pameti i časti, i svega što je ljudsko. Ubijaju mladiće iz bijesa i zabave. Na mjestu Godinske Bare, blizu Trnova, na monstrouzan način, u julu 1995. godine. Oduzimaju živote šestorici mladića, djece, Muslimana. Sve to u ime srpstva, vjere. I još se uslikali za uspomenu i dugo sjećanje. Trebao srpskim zvijerima dokumentarac o junaštvu na kraju 20. vijeka. Po naučnoj odrednici to su mladići, a po ljudskom i roditeljskom shvatanju to su još djeca koja nisu ni okusila života, a odoše iz života. Vrte se snimci o zvjerstvu srpskih izroda. Opet su Srbi u crnim hronikama svjetskih medija. A pjesnik, Milan Nenadić, 2002, kao da je ovaj film gledao, zapisa i ovo:


Od čega globus beži,
čega se kultura srami
time se ponose Srbi
i čude što su sami.

Stid me što te psihopate, poremećene osobe, pripadaju istom rodu i mom srpskom narodu.

Stid me što, još uvijek i nakon svega, mnoštvo VELIKIH SRBA, i Srba kojima je to zanimanje, ne priznaju zločin svjetskih razmjera načinjen u Srebrenici. I što pokušavaju, taj KRVAVI SRPSKI CUNAMI, da porede i pravdaju sa drugim zločinima. Umjesto da hrabro i otvoreno pogledaju istini u oči i da ne pravdaju svoje zlo tuđim. Srbi, u tim brdima srebreničkih žrtava moraju vidjeti svoju vlastitu sramotu i da, na tom besprimjernom istrebljenju jednog naroda, ostanu vječno zamišljeni, jer i Srebrenica će ostati vječni srpski holokaust.

I pucanj u jedno ljudsko biće je zločin i kažnjava se, jer to je pucanj u čovječanstvo. Jer, svaka nasilna smrt umanjuje ljudski rod i čovječanstvo uopšte.

Balkanski monstrumi. Paljanski zvjerinjak Crnomantijaši koji sve to blagosiljaju pod parolom: – Bog čuva Srbe!... Jadan im Bog i majka koja ih je rodila.

Stid me!

Uzimam ”Anatomiju ljudske destruktivnosti”, Eriha Froma, gdje lijepo piše: ”(…) da je čovjek, suprotno gotovo svim sisavcima, jedini primat koji osjeća intenzivno zadovoljstvo pri ubijanju i mučenju. (…)”. Da je ljudska agresija više ili manje na onom stupnju na kom je kod drugih sisavaca, posebno našeg najbližeg rođaka čimpanze, ljudsko bi društvo bilo prilično miroljubivo i nenasilno. Ali tome nije tako. Ljudska je povijest zapis izvanredne destruktivnosti i okrutnosti, a ljudska agresija, izgleda, daleko nadmašuje agresiju čovjekovih životinjskih predaka; čovjek je, suprotno od većine životinja, pravi ”ubojica”.

Tako kaže svjestski naučnik. A zaključak je da je čovjek gori od životinja kada postane sam životinja, kad postane destruktivan.

Otuda je i mogla da se rodi crnohumorna anegdota u Bosni i Hercegovini, 1992. godine: – Kad životinja glumi čovjeka to je BASNA, a kad čovjek glumi životinju to je BOSNA.

Stid me!

Kako su riječi male u opisu zla. Velikog zla. Bosanskohercegovačkog, a u njoj Srebrenica, tuzlanska Kapija, na kojoj je ubijeno 71 ljudsko biće, opet mladići i djeca, ranjeno 150, a trajnih invalida ostalo je 64, među kojima je 14 djece. Nikad kraja žrtvama ljudskog zvjerinjaka.

Stid me!

A veliki srpski naučnik i književnik, Milan Kašanin, ostavio je zapisane i ove redove: ”(…) Što istorija duže traje i što duže živim, sve više se divim onom što čovek zna da stvori i sve više grozim onog što ume on da počini. Nikad čovek nije bio takav duh kao za moga života i nikad takav zver. (…)”

Stid me!

Opet Desanka Maksimović. Krvava bajka. Zemlja seljaka. Brdoviti Balkan.

Stid me!

Deset godina srpskog cunamija nad Muslimanima u Srebrenici (11. jula 1995. – 11. jula 2005.). U zemlji Bosni i Hercegovini, lijepoj za oči, a teškoj za dušu. Zasijanoj ranama i minama. Grobovi ostaju. Rane teško zarastaju, a mine sporo uklanjaju. Pod ovim svodom nebeskim.

Stid me!

Prethodna · Sadržaj · Naredna

Zadnja stranica [Povećaj]

Index · Novi broj · Arhiva · Traži · Info · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Zadnja izmjena: 2005-12-29

ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucaković · Sweden