|
 Ponovno smo tu, na Sutini, vjechnom pochivalishtu Mostaraca – da ispratimo dragog chovjeka, druga i prijatelja Avdu Zvonic'a. Ovdje se okupismo bez poziva, u velikom broju i raznolikom sastavu. Uostalom, vremena su takva, da se u ovolikom broju i ovolikom sastavu i ne znamo, ili nec'emo da se okupljamo na drugim mjestima i u drugim prilikama.
Oprashtamo se od chovjeka koji je zhivot svoj prozhivio u rodnom gradu. Za neke je on bio drug, direktor, za druge je bio predsjednik ili ministar, a za nas, njegove drugove, jednostavno Avdo.
Nemam namjeru da govorim o poslovima koje je Avdo obavljao, jer je diapazon tih poslova vrlo shirok i uglavnom poznat. Krec'e se od duzhnosti direktora banke do rukovodioca najvec'ih mostarskih preduzec'a, od polozhaja predsjednika opshtine i predsjednika komore do chlana Savezne vlade.
Ono shto treba naglasiti, to je da je svaki posao rahmetli Avdo Zvonic' obavljao radno, uporno i uspjeshno. Postizao je vrlo znachajne rezultate i iza sebe ostavljao tragove ljudskosti, brige za chovjeka i razumijevanja za teshkoc'e i nevolje drugih. Po tome je bio cijenjen i poshtovan. Moglo bi se rec'i da Avdo nije imao neprijatelja i teshko bi bilo nac'i ljude koji ga nisu voljeli i poshtovali.
Rahmetli Avdo je bio chovjek shirokog obrazovanja. Zavrshio je ekonomski fakultet, ali njegov interes nisu bile samo ekonomske nauke. Neke su ga teme posebno zanimale, naprimjer istorija, religija. Kupovao je knjige, vodio razgovore sa sveshtenim licima. Kao i obichno bio je pravi istrazhivach uporan i temeljit.
Sve ovo je manje-vishe poznato i nema potrebe da se posebno istiche. No ja zhelim da kazhem nekoliko rechenica o Avdinim aktivnostima koje su manje poznate ili nisu uopshte poznate. Treba da se zna da je Avdo u ratnom vihoru 1941.–1945. pripadao onoj legendarnoj generaciji mostarskih skojevaca, generaciji za koju je Tito zapisao da se njome trebaju ponositi, ne samo gradjani Mostara nego svi narodi Jugoslavije.
Bila je to mladost koja je sanjala slobodu ali i za nju se odluchno i hrabro borila. Zhrtve su bile ogromne. Po trgovima rodnog grada javno su vjeshali nashe drugove, strijeljali i u grupama na Mostarskom blatu, ubijali u zatvorima Mostara i Sarajeva, u logorima Jasenovac, Gradishka, Lepoglava, Dahau, Aushvic, Norveshka. Mahale su tugovale kad bi stizale vijesti iz partizanskih jedinica o pogibiji njenih sinova, ali Avdu i njegove drugove nishta nije moglo zastrashiti. Velike zhrtve bile su povod da se borba josh vishe razbuktava.
Eto, u takvoj sredini Avdo sa svojih 16 godina izrasta u hrabrog borca.
Chitav grad, a posebno njegova Carina uchestvuje u NOP-u. Avdo se krec'e i formira u drushtvu starije raje i vrlo rano prima revolucionarni kov. On stalno insistira da mu se omoguc'i odlazak u partizane. Znao bi se nashaliti na svoj rachun: ”Ova nasha borba koju radimo u gradu nije nevazhna, ali to je ipak borba ispod jorgan planine, a prava borba je gore, po shumama i gorama nashe zemlje ponosne, tamo gdje se nose krvave gac'e.”
Sachuvane su fotografije iz tog vremena, grupe skojevaca iz mostarske gimnazije koji se vrac'aju sa jednog vazhnog sastanka. Dok opasnosti vrebaju iza svakog ugla, oni su veseli i razdragani. Izgledaju kao da se vrac'aju sa izleta, a ne sa posla zbog kojeg se lahko mozhe pred streljachki vod. Narochito je vedar i veseo dragi lik nasheg Avde.
U rano proljec'e 1943. godine rukovodstvo NOP-a donosi odluku da dio kadrova koji su kompromitovani i poznati policiji napusti grad i izadje u Dubrave u rejon sela Hairlic'i. Preko Donje Mahale izlazile su grupe omladinaca i tako je formiran Mostarski omladinski odred.
Avdo je medju prvim borcima odreda. I tu se on istiche hrabroshc'u i doprinosu organizacije zhivota u odredu. Sjec'am se, bio je prvi u pripremanju logorske vatre i horskom pjevanju borbenih i drugih pjesama. Uz logorsku vatru smo sanjali o danu kada c'emo se susresti sa nashim starijim drugovima prekaljenim ratnicima slavnog Mostarskog bataljona. Nash Avdo je trebao da po formaciji prijedje u redove bataljona.
No, sudbina je htjela drugachije, zahvaljujuc'i izdaji odred je dozhivio havariju. Jedinice sedme SS divizije, 5. jula 1943. godine opkolile su ga – jedan dio boraca poginuo je, na licu mjesta kod sela Kamena. Vec'u grupu boraca koji su zarobljeni strijeljali su u Mostarskom blatu. Tu je pogubljen i komandant odreda – narodni heroj Mladen Balorda. Dva borca, Alica Rizikalo i Drago Palavestra javno su objesheni na Musali. Samo manja grupa boraca probila se do Podvelezhja.
Teshko je i zamisliti kakav je podvig napravio, u toj teshkoj situaciji rahmetli Avdo. On se probijao sa borcem odreda Milivojem Bilanovic'em prema Gostinoj shumi. Na tom putu upali su u zasjedu njemachke patrole kojom prilikom je Milivoje ranjen. Avdo nije ostavio ranjenog druga vec' ga je vodio, vishe nosio do Zalika. Zhedj je bila nesnosna, peklo je podnevno julsko sunce ali Avdo nije ostavljao Milivoja i tako ga spasio sigurne smrti.
Rahmetli Avdo Zvonic' nije volio puno da pricha o svom ucheshc'u u borbama partizanskim, niti o svom ilegalnom radu u okupiranom gradu, a eto kad ga isprac'amo na vjechni pochinak smatrao sam da mi je duzhnost da kazhem ovih nekoliko naznaka.
Avdina porodica: supruga Nada, kc'erka Maja, sin Zlatko i ostala rodbina zaista mogu biti ponosni shto su ga imali. Mi, njegovi prijatelji i drugovi sa sjetom c'emo preprichavati dogodovshtine iz mladosti, i ratnih dana i zajednichkog druzhenja.
Avdo c'e nam nedostajati, i to puno, tim prije shto je nashe penzionersko drushtvo iz ”Bristola”, za posljednjih 6 mjeseci napustilo ovaj dunjaluk chetvero dragih ljudi: Meho Jonic', Nusret Rizikalo, Mustafa-Braco Komadina i, evo, sada Avdo Zvonic'.
Dragi Avdo, oprashtajuc'i se posljednji put od tebe josh jedanput, neka ti je lahka ova mostarska zemlja, neka ti je rahmet veliki.
Groblje Sutina, 13. jula 2005.
|