|
Preskochimo li par strofa dolazimo do ”Sitno stisnute guzhve” shto bi mozhda nekako i funkcioniralo ako ne znamo izvornik koji glasi Peanut-crunching crowd. Kako present participle postaje pasiv – to valjda zna samo B.A. Da sad i ne ulazim u ovo preskakanje kikirikija: valjda je djevojchica bila premlada da u ratu dobiva lunch pakete sa peanut butterom. Tuzhno je, medjutim, da posrc'e i na mnogo jednostavnijim mjestima. Tako je the big strip tease (razumije se, ’veliki striptiz’) ”veliki ogoljeni izazov”. O.K. ne osporavam da je striptiz u praksi uistinu svojevrstan izazov, ali zaboga! Fino je kada se prevodioci i sami bave pisanjem no nekada to vishe odmazhe nego shto pomazhe i unosi suvishnu dozu, da ne kazhem punjenje, mashte.
Strashno, jezivo zvuchi i kada B.A. stihove
There is a charge
For the eyeing of my scars, there is a charge
For the hearing of my heart –
It really goes
dokuchi kao ”to je briga / za gledanje mojih ozhiljaka to je / briga / za slushanje moga srca / to zaista prolazi.” E, pa ne znam odakle da pochnem! Od brige ili ovog zadnjeg! Charge, my dear Clarice, ovdje mozhe biti mnogo toga: teret, porez, naboj, punjenje, vodstvo, mozhe biti i briga, tachno. Ovdje je, medjutim, gdjica Alajbegovic' nachinila sasma neobichnu greshku. Priucheni prevoditelji chesto nekritichki iz rjechnika biraju prvo znachenje, zaboravljajuc'i ostala znachenja. Alajbegovic'ka, medjutim, u situaciji gdje je svakom sa imalo osjec'aja za poeziju jasno da charge oznachava pristojbu, taksu da ne kazhem porez, bira iz rjechnika brigu, zabrinuta valjda za sudbinu svojih prevoda. Ovakvo rjeshenje samo je simptom posvemashnjeg nedostatka sluha; s puno truda Alajbegovic'ka jednom mozhda mogne postati sudski tumach za engleski jezik, ali poshtena prevoditeljica poezije postati nec'e nikad. I nishta ovdje ne prolazi a najmanje srce! Srce mozhda radi, kuca ali da prodje zbilja nema kuda. A uz ovakav prevod, moram da kazhem, jedino na shto srce mozhe biti potaknuto jeste aritmija!
Sve ovo je josh i simpatichno ako uzmemo u obzir prevod pjesme Paralytic, koji me je gotovo srushio sa stolice. Ne znam da li se Alajbegovic'-i-sama-pjesnikinja-Bjanka na svom studiju knjizhevnosti susrela u poeziji sa pojmom tachke gledishta, odnosno, perspektive. Jer, meni se neshto chini da nije. Pjesma Paralytic je, naime, pisana iz perspektive paralitichara, dakle, mushkarca, xy hromozoma. Ne pomazhe B.A. ni to shto on govori o svojoj zheni i kc'erkama. Jedino chime se vodi je izgleda to shto je autorica zhena. Zaboga, chovjek lijepo spominje svoju suprugu i dvije djevojchice i josh je mnogo toga u samoj pjesmi shto bi trebalo biti dovoljno. Recimo, u zbirci sa queer tematikom ’Poqueerene priche’ postoji pricha pisana iz perspektive magarca. Nije valjda da B.A. misli da je rodjak Shrekovog najboljeg prijatelja sjeo za Word, zadovoljno protrljao papke i zadao se u pisanje?! Coup-de-grâce B.A. zadaje sirotom paraliticharu kada on, govorec'i o magnoliji, kazhe Asks nothing of life prevodec'i to kao ”Ne trazhi nishta do zhivota”. Ja bih rekla da je upravo suprotno: ’Ne trazhi nishta od zhivota’ ali, eto, mozhda je u pitanju shtamparska greshka. Nazhalost, barem shto se tiche ove pjesme, to nije sve: kada paralitichar kazhe: My wife, dead and flat, in 1920 furs B.A. iznalazi jedno vrlo, vrlo problematichno rjeshenje koje glasi: ”Moja zhena, mrtva i glatka, u 1920 krzna.” Vratimo se sada malo u proshlost, konkretno u 20-te godine proshlog stoljec'a, poznate kao The Jazz Age. Doba je to prohibicije, ’Scarfacea’ Caponea ali i velikih socijalnih promjena. Savrshen background za F.S. Fitzgeralda i A. Stieglitza. Uz zvuke muzike Dukea Ellingtona i Bessie Smith, vidimo i ekoloshki neosvijeshtene dame kako izlaze iz Fordovih automobila zaogrnute, izmedju ostalog i, krznima. Zime u Chicagu znaju biti teshke no malo je vjerovatno da c'e se koja lady uvuc'i u svih hiljadu devetsto i dvadeset (krvavih!) sirotih oguljenih zhivotinjica. U pitanju su, dakle, krzna koja datiraju iz 20-tih godina proshlog stoljec'a. Supruga je, mosh mislit’, ’u krznu iz hiljadu devetsto dvadesete’.
Vrijedi se malo pozabaviti i pjesmom Female Author. Osim shto ne razlikuje engleske pridjeve od imenica (pa je feminine tako ”zhena”), prevoditeljica ostaje dosljedna svojim maestralnim zavrshecima. Tako je posljednju strofu
And lost in subtle metaphor, retreats
From gray child faces crying in the streets.
odradila kao: ”...povlachi se / Iz sivog djechjeg lica plachuc'i na / ulice.” Misterija je kako se to neko mozhe povuc'i IZ nechijeg lica, jedino ako se njime nije, kao paralitichareva zhena, ogrnuo (ipak, nec'u biti toliko morbidna i referirati na Ticijanovog Marsija!). Vec'i je problem, medjutim, shto glagol crying prevoditeljica vezhe za she iz prethodne strofe, a ne za djecu iz posljednjeg stiha. Ispravan prevod glasio bi: ...uzmiche / od sivih djechjih lica shto plachu na ulici. Kao i u jednom ranije navedenom primjeru, ochito je da present participle prevoditeljici predstavlja nerazjashnjivu misteriju. Pjesme Vodeni nokturno i Vertikalna sam su prevedene dosta shkolski, s vec' karakteristichnim autorskim touch-and-go.
Da nesrec'a bude vec'a, Bjanka Alajbegovic' u Omnibusovom Knjizhevnom zhurnalu o svom ”prevoditeljskom iskustvu”' (sic!) kazhe, pojashnjava & povjerava: ”Ja josh uvijek prevodim prvenstveno jer me to ispunjava i odmara. Otprilike ovako: to je proces otkrivanja, prvo rijech po rijech, pa onda kad se dodje do nivoa stiha, onda te rijechi opet otkriju neki novi detalj, (zaboravila sam sintagmu), pa kad se dodje do chitave pjesme, onda i rijechi i stihovi opet otkriju josh neke detalje…” Zaista, mislim da bi joj i g. Luko Paljetak pozavidio na ovako temeljito & ozbiljno opisanim prevoditeljskim procesom. Dalje nam B.A. dotira mudrost: ”Prevodjenje zahtijeva puno vrac'anja i puno traganja i opet to naposljetku nije TAJ tekst nego u najboljem sluchaju, tekst najblizhi tom tekstu tu je uvijek i strah da c'e neko doc'i i rec'i da ti neki padezh nije dobar ili da si neki trenutak mogao bolje prevesti i tako…” Vjerovatno ovdje dolazim ja, no da se barem radi o nekakvom padezhu. Imajuc'i u vidu da Bjanka Sintagma Alajbegovic' prevodi poeziju jer je to ”odmara” i ”ispunjava”, predlazhem joj da, ako zheli da se odmori ode u Aquu ili frizerski salon i da se prodje OVOG zanata. Josh je komichnije shto, na istom mjestu, napominje da, koliko ona zna, ”teorija kazhe i da zhena mozhe pisati mushku, a mushkarac zhensku poeziju”. (Sjedi, pet!) Hm, imamo li u vidu glasoviti prevod pjesme Paryltic, mozhemo samo doc'i do zakljuchka do neshto ne shtima u zemlji Bjankine prakse, odnosno, s njenim, kako to ona ”jednostavno zove” – filingom.
Konachno, mozhda je gdjica Alajbegovic' zheljela na specifichan nachin doprinijeti knjizhevnosti BiH, i to je nesumnjivo, hm, lijep jedan naum. No zbilja je tuzhno da je OVO rezultat svog tog – ne mogu rec'i truda, jer ovdje nema niti posvec'enosti niti strasti – recimo, pokushaja. Mnogo bi si dobrog napravila da je barem bacila pogled – iz znatizhelje, radi provjere – kako Sylviju Plath prevode drugi (odnosno, druge, jer su je na ovim prostorima prevodile najvishe zhene), kao shto su Jadranka Slokovic'-Glumac, Ljiljana Djurdjic', Vishnja Sepchic' i dr. Osim toga, moglo bi se rec'i da je nepoznavanje osnova (engleskog) trend medju, kako ih se popularno zove, pjesnikinjama mladje generacije. Skoro je uvazhena A. Bashic' na stranicama jednog sedmichnika trijumfalno objavila da je, navodno, Aleksandar Hemon u New Yorkeru (izdanje od 28.02.2005.) objavio tekst u kojem je chitateljstvo ovog magazina ”upoznao sa sudbinom pjesnika u BiH”. To shto je na internet siteu americhkog magazina iznad najave Hemonovog teksta fino stajalo
FICTION, odnosno, naznaka da se radi o prozi (u pitanju je pricha The Conductor, odnosno ’Dirigent’), za A.B. je shto bi rekao C. Cobain – nevermind, hava, trivijalnost. Toliko o autorskoj odgovornosti. Po takvima je isto literally (doslovno) i literary (knjizhevno), silicon (silicij) i silicone (silikon), a shto se tiche knjizh. zhanrova, novel (roman) je, jashta, novela.
Od wannabe prevoditelja/ica je svakako previshe ochekivati da prave po nekoliko verzija jedne pjesme kao shto je to chinio Kolja Michevic', ali zasigurno nije previshe ochekivati da tekst koji imaju pred sobom ishchitaju po tabijatu. I nauche jezik izvornog teksta.
____________________
1 Sylvia Plath, Ariel, Faber and Faber, 1999.
|