|
Dostići dokumentarnu snagu ubjedljivosti ideja je kojom se svjesno ili nesvjesno, rukovodi Enisa Šator u artikuliranju svoga likovnog govora. Pri tom, za suradnika ima evidentnu vještinu likovnog uobličavanja predmeta koji se nadu u njenom stvaralačkom obzoru bez obzira što joj je linija pomalo arhitektonska, naglašene čvrstine i beskrupuloznog preciziranja ne ostavljajući maha maštovitoj igri u kojoj znatno veću ulogu ima poetski doživljaj određenog oblika od njegovog strogog preciziranja. Ali, ono što je bitno gospoda Šator nije na sebe preuzela ulogu fotografskog aparata, težnju da svemu što se nade u njenom vidnom polju nade mjesto i na svojoj slici: ona pravi odbir, na slici obezbjeđuje mjesto samo onome što je u stanju ponijeti težinu odgovornosti koju umjetnički čin nameće predmetu u takvoj situaciji, takvim selektiranjem ona određuje misaonu osnovu slike, a kroz tu misao ona određuje i emotivnu komponentu za koju je ova slika veoma zainteresirana. No, emocija se tek prozire kroz misaonu koprenu kojom gospoda Šator prekriva svoju sliku, njeni motivi nisu dakle sladunjavi, kakvi bi, nesumnjivo, bili da ih uobličava isključivo svojim emotivnim pobudama. Taj reminiscentni aspekt slike daje njenom motivu ozbiljnost i unutarnju strogost koja, donekle, i korespondira njenom strogom linijom iako je ta korespodencija, vjerovatno, slučajna.
|
Enisa Šator
|
|
Ali – kada bi artikulacija slike stala na ovom stepenu, još uvijek ne bismo imali priliku da se sretnemo sa umjetničkim djelom bez obzira na kvalitete koji su već istaknuti. Umjetnička ubjedljivost slike Enise Šator krije se u onom spektru gdje se stvaralačka invencija ove slikarke provjerava u svome stvaralačkom aktu. Prvi je, kako smo rekli, izbor motiva, drugi je izbor onih aspekata motiva koji su u stanju ponijeti ideju likovnog iskaza, ovaj treći je presudan da bi preuzeti motiv dobio svoju novu stvarnost, svoju umjetničku egzistenciju. To je ritmička organizacija motiva. Šta više, taj ritam ona nije nametnula svome motivu već ga je našla u njemu samom. A metrička jedinica je veličina kamenog škriljca kojim se, u hercegovačkom miljeu prekriva čovjekova nastamba, nastala od kamena i smještena u kamenu. Ta metrička jedinica se ponavlja gotovo čitavom površinom slike: i na zidovima ili podzidama, i na dvorišnim plohama. Otuda, njen ritam nema onu kongitudinalnu usmjerenost kretanja, on treperi u svojoj razigranoj izdašnosti i proizvodi iz sebe dodatni elemenat koji produbljuje umjetnički aspekt njene slike; svjetlosnu skramu koja se prelijeva preko slike, prožima njenu nutrinu i time stvara privid nestvarnosti, lirske izmaglice, čarobnosti koja se amalgamira sa težnjom za dokumentarnim i u toj amalgamaciji se okončava stvaralački akt Enise Šator, stvaraoca koji se tek sada javlja svojim likovnim djelom, ali koji je ona oduvijek, bez svake sumnje, nosila u sebi. Trebao je samo jedan jaki podsticaj ma otkuda on došao, i da potok poteče čija se silina više ničim ne da zajaziti. Otuda njena slika ima i evokativni karakter u koji se smješta dokumentarni vid slike, i poetski vid koji oplemenjuje i omogućuje kompleksniju doživljajnost od one koja se može registrirati kada se nađemo pred objektom u njegovoj prirodnoj biti. Jer, ne treba zaboraviti – svoj motiv gospođa Šator i promišlja ili, još istinitije, promišljanje motiva je osnovno polazište u kreiranju slike, u tom promišljanju ona smješta i osobnu emociju koja gledaoca, istina, ne obavezuje ali čini jednu od karika u uspostavi komunikacije između slike i gledaoca.
|
Enisa Šator: Ilustracija
|
|
Recimo, na kraju, još nešto. Enisa Šator je slikar urbanog miljea, njeni motivi su forme koje je čovjek stvorio od prirodnih materijala, dakle, ona se inspirira onim elementima i prostoru oko sebe u koje je već utisnut pečat stvaralačkog. To stvaralačko ime ima svoja dva vida – ili je produkovano nerazvijenom maštom bezimenih graditelja u čijem se produktu očuvava onaj rustikalni elemenat, nerafiniran u svojoj oblikovnosti, ali pun poezije u načinu kako je prirodni materijal izglobljen iz svog prirodnog ležišta i preveden u nešto drugo, u dom, ali se i uzdigao iznad nje, dobio svoje drugo biće ili su to složene arhitektonske građevine u kojima je materijal svoju sirovu materijalnost utopio u oblikotvornom aktu čovjekova shvatanja, a to su, najčešće, džamije sa svojim vertikalama uzleta i zaobljenim formama kupola. Ovdje se, možda, donekle poremećuju ritmički periodi koji su neka vrsta njenih oblikovnih konstanti, ali se zato dobija na prostornosti kao kompenzaciji. U ovim slikama je dokumentarna komponenta nešto jače naglašena.
U takvom spektru nam se ukazuje likovno djelo Enise Šator, skromno, ali i dovoljno ubjedljivo da se u njemu samome može izčitati puni razlog postojanja.
Sarajevo, 16.04.2005. godine
|
|
Zadnja izmjena: 2005-11-13
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucaković · Sweden
|
|