|
Barac je dao jedan od najljepših naslova Veličina malenih, ali nije znao pisati za djecu. Za odrasle, da. Tin Ujević, Šimić, Šop, Krleža i mnogi drugi pisali su sjajno za odrasle, a njihovi pokušaji pisanja za mlade, nisu uspješni. Tako je nekako i u svjetskoj književnosti. Od nekoliko tisuća svjetskih pisaca, tek je stotinjak ”preživjelo” stroge kriterije mališana i onih malo starijih, pa su ostali u povijesti književnosti kao oni što su znali pripovijedati djeci. Izgleda da je teže pisati za djecu negoli za odrasle. Ako se uzme u obzir dosadašnja statistika, pisci za djecu su u manjini u odnosu na pisce za odrasle. Istina, ima pisaca koji su podjednako dobro i uspješno pisali i za djecu i za odrasle. No, takvi su prava rijetkost u našoj, a donekle i u svjetskoj književnosti.
Jedan od uspješnijih pisaca i za djecu i za odrasle u novijoj hrvatskoj književnosti je Josip Laća. Prvom svojom knjigom za djecu prije sedamnaest godina, Laća se najavio kao dobar pripovjedač za djecu. Druga njegova knjiga za djecu Gospodar od Ključa objavljena 1989. godine u zagrebačkom Znanju, donijela je Laći dvije prestižne nagrade u Hrvatskoj i status istinskog sjajnog pisca za djecu. Nekoliko godina kasnije izišla je knjiga za djecu i odrasle Nema mira među maslinama, potom ljubavni krimić Grand Hotel i zbirka priča za djecu Dobri duh rijeke 1995. godine. Tako je Laća zaokružio svoj ciklus priča za djecu.
Drugo izdanje njegove prve knjige za djecu znak je da je izdavač osjetio da oni koji su onda čitali Laćinu knjigu žele je ponovo pročitati, sada već odrasli, a i oni koji su sada one dobi koje su oni bili kad je izišla prva Laćina knjiga za djecu. Tako se miješa i prelama priča o piscu i njegovu djelu s vremenom prošlim, sadašnjim i budućim, a to je znak trajnosti knjige. Kad se to dogodi, onda je pisac ostavio djelo neprolazne vrijednosti potomcima. Mislim da je to Josip Laća postigao svojim knjigama za djecu, posebice Kamionom i Duhom rijeke.
|