|
Bezbroj puta je tog dana sa kraja na kraj optrčavao njivu. Odgoneći sa jednog kraja ptice one su se premještale na drugi suprotni i podrugljivo kreštale. Kreštanje mu je ličilo na smijeh. Glasan podsmijeh. Glas ga je iznemogao od silnog vikanja iiiiššš… iiiiššš. Poslije je psovao cijeli ptičiji rod. U sebi se do bijesa pitao kako od toliko prirodnih mogućnosti ptičurine su baš popale po njegovom žitu.
U jednom, već umornom, vraćanju u dio njive koji se spajao sa dvorištem zapazi kako jedna od crnih mrskih ptičurina odleprša otvoru u tavanu staje i nesta u njegovoj mračnoj unutrašnjosti. Prema otvoru su bile ispravljene ljestve. Sinu mu u glavi slijepa srdžba osvete. Brzo se uspentra uz ljestve i pritvori kapak. Uzvicima potjere je likovao dok se ganjao po suženom tavanu sa pticom u kome je bilo natrpano suho sijeno. Mukanje goveda ispod njega prigušivao je glasni lepet krila uznemirene ptice. Nakon nekoliko pokušaja koji su umorili i pticu i čovjeka, uspio je pokriti u kratkom trenutku predaha bluzom koju je skinuo sa sebe. Dok je čvrsto stiskao tijelo ptice osjećao je njeno uplašeno srce kako mu dobuje brzim otkucajima po dlanu i grije ga toplotom.
”Sad ćeš goriti za štetu što mi činite. Dohakao sam ti…” šaptao je uzbuđeno.
Sišavši na tlo, oprezno odmota bluzu i priljubi čvrsto pticu uz bok jednom rukom drugu gurajući u džep. Ptica je panično kričala vrteći se u čvrstom stisku teške šake čovjeka. On izvadi upaljač i kresnu dva-tri puta bijesno. Plamen prinese repu ptice i zapali ga. Smrad mu oprlji nosnice. Krečanje nije prestajalo. Kada se uvjerio da plamen zahvata perje odbaci pticu od sebe vičući ljutito:
”Idi sad, ovo ti je kazna a da vide i druge šta ih čeka! Gori... jer si krala!!”
Ptica napravi nekoliko zamaha krilima lijevo-desno po dvorištu pa ponovo uleti u tavan da bi ubrzo uznemireno neprestano graktajući kao da ječi prhnula prema žitu i nenadano pala kao manja pokretna buktinja negdje u njivu. Čovjek to proprati pogledom naslađujući se prizorom, jer se tog trenutka iz pšenice put neba uz zaglušujuću buku graktanja podiže uplašeno jato i nesta kao tamne tačkice u plavetnilu neba.
”Ahaaa, zapamtićete vi mene. Sve vas čeka isto.”
Nekim iznenadnim instiktom okrenuo je glavu i zastao skamenjen. Iz tavana je sukljao plamen a sijeno unutra je pucketalo prijetećom jarom. Požuri da izvede stoku. Dok je paničnim povicima rastjerivao stoku po dvorištu zapazi kako mu plameni talasi plove njivom potapajući u ognju pšenicu. Osvrtao se kao izbezumljen ne znajući šta da poduzme. Jedna crna ptica doleprša i sleti na granu obližnjeg drveta i zagleda se u dvorište u kome je zanjemjeli čovjek okretao glavu čas prema štali koja je gorjela čas prema njivi iz koje se dizao stup crnog dima kroz koji su palacali veliki plameni jezici. Kasnije zapazi da se plamen prenosi na staru kuću. Cijelo imanje je bilo velika lomača.
Bol gubitka je ječao iz njega dok mu je u izbezumljenom pogledu plamtio odsjaj vatre.
|