|
Prvo sam vidio sedam slika potopa u nastajanju. Bosanskog, prepoznatog po inachicama koje, putujuc'i, nisu vidjele moje ochi ni na Istoku ni na Zapadu: na svakoj od njih dominira, ili u njoj izranja, ili, skrivena, nagovjeshtava svoju prisutnu postojanost, svoj blistavi historijski znak samorodnosti, nichim usporedive autentichnosti, teshanjska Gradina. Ta tvrdja, mozhda u obrisima i slichna nekim drugim utvrdama, ali je ova jedina na svijetu, i obliku joj daje glavno obiljezhje brdo, a koje je, opet, Onaj koji stvara postavio samo na jedno mjesto i nigdje drugdje – u Teshnju: vishe nikada, od dana kada je i kako je nastala teshanjska tvrdja, ne bismo prepoznali brdo kakvo je bilo u doba svoje nevinosti, mozhda samo u zachecima historijskog doba ilirskih plemena; ne bismo ni tvrdu prepoznali kada bi bila na drugom mjestu! Bosansko brdo i Bosanchev djelatni trag, osvijetljeni goruc'im srcem – domovinski je mythos iz chijih se nebrojnih, utisuc'enih zhila, isijavaju predjeli likovnih uozbiljenja Hasana Mehinovic'a: taj stari slikarski ciklus prosanjanih teshanjskih legendi u kojima podignute vode poplavljuju znanu i dragu povrsh domaje pamtit c'e se po predochenjima isprichana straha o dobu kada je voda nosila sve pred sobom. I kada su, jer zato su te slike i izronile iz zagonetke sjec'anja, po golemoj vodi plutali samo spasheni odlomci svijeta poput otoka: tako se kozmos zbio u zrno prosa, u teshanjsko brdo – u tachku svojega oslonca – i tvrdja na njemu, s kulom u kojoj gori srce u grchu. A ispod kljuchala rasta zloc'udnih voda, vidimo, izronili su oni koji ne zhele umrijeti – zlatokosa djevojka, bjelobradi mushkarac i chudesna zhena posjela na panj skrshena drveta za koji smo, likovnom charolijom, mislili da je rastao na sredini poplavljena grada, na sredini svijeta ostavljena na milost i nemilost divljem nadiranju elementarnih sila kojima se krhki, zhivi chovjek tako teshko mozhe othrvati.
U svom drugom boravku u Teshnju posjetio sam dom Hasana Mehinovic'a nosec'i u ruci chasopis Behar, s naslovnicom ureshenom njegovo novom slikom – djelom posvemashnje tematske i stilske razlichitosti od netom opisanih, slikom koja je otvorila gotovo rushec'i, poput nabujala gorskog osjec'anja, autorove unutarnje vizije, svemirske izdvojenosti i izgubljene udaljenosti, darujuc'i oku magichnu moc' da vidi gotovo nevidljivo (kao pod sitnozorom), unutrashnje prostore tijela i lebdec'eg duha koji, prelijevajuc'i se, isijava snazhno znachenje priche. Promatracheva upitana zgranutost pokushava razdvojiti ili uochiti dimenzije kojima nas slikarski genij, poput najzavodljivijeg charobnjaka, istodobno i udaljava i priblizhava ovome shto zovemo zemljom, zvijezdom, nebom, morem – ili krvotokom, povrshini pulsirajuc'eg srca… – ili pak pozlac'enu lishc'u popadalu po dobrom humusu! Izdvojeni detalji zbilje, uokvireni i neprotumachena konteksta u kojem su obitovali, redaju se poput najvidljivijih obmana: takav je sluchaj s bojenim panoramama nepreglednih svjetlucanja i tokova u svemiru; vjerujemo da ih je autor preselio, kao motive, iz zbilje koju nismo odmah prepoznali, jer nas je namjerno ostavio da ostanemo promatrachi s nogama na Zemljinoj kori onoga shto je on krilatim kistom dohvatio u dubini neba i u dubini mutne zagonetke ljudskoga tijela.
Te slike gustih ideja predmetnog i duhovnog svijeta uobichavamo zvati nejasnim imenom, apstraktnim slikama. Njih je jedan kritichar (imenom Vojislav Vujanovic') prekrio lijepom znachenjskom spregom: Svijet je senzacija! Slike tog ciklusa znakovnih senzacija autor je izlozhio, kako i pishe na katalogu teshanjskog Centra za kulturu i obrazovanje, u mjesecu studenom godine 2000.
A na proputovanju izmedju dviju drzhava i dvaju gradova u kojima zhivim, iznenada, Teshanj je postao mojom trajnom i nezamjenjivom postajom: prvi put kad sam zastao, tu je izishla moja najbolja knjiga, potom je bila knjizhevna vecher, zatim predstava moje Katarine Kosache, a izmedju svakog od tih umjetnichkih boravaka deshavalo se da posjetim samo mezare chuvene po onima koje zakrivaju, da popijem kahvu s ljudima koji me nadahnjuju poput drevne mudrosti bosanske zemlje i obnavljaju mi povjerenje u boshnjachku dobrotu, zatim me – isprazhnjena srca – odvode na mjesta gdje se proizvodi sami duh neuhvatljive supstance koja obavija sredishnje jezgro, mada ga, najcheshc'e, uopc'e nismo svjesni. I eto, ponovno, prije dvadesetak dana, na ovom meridijanu, iznova se uspinjah onim basamcima shto su me doveli u sobicu gdje zatekoh slikara Hasana Mehinovic'a i njegove najnovije slike, u tematskom zaokretu, u patarenskom, u bogumilskom, u bosanskom, u nijemom kriku historijske priche kojoj, ochito, vrijeme nema kraja! Kako je chovjek nesretan! – kazhe ta Mehinovic'eva bogumilska pricha – ali, tvrdec'i istodobno da je to pravo na srec'u iz prava na svoju zemlju, na kraljevsku zemljicu Bosnu koja se, takva kakva jest, uporno opire i opstaje u golemom i hladnom svemiru.
I, dakle, shto smo vidjeli? Vidjesmo zavichajne toponime koji nisu postali naplavinama i muljem povijesti nego su, mada u krhotinama, dodirnuli nebo tvrdjinim kulama, bash kao u bajkama u kojima nakon svakog Zla prosine Dobrota; vidjesmo neusporedive koloristichke pozlate svemirske samoc'e kao misaone apstrakcije, i vidjesmo, najposlije, obrise historije bosanske srednjovjekovne jeseni – a sve u nekom trokutu jednog autentichnog likovnog izraza: svijet bajkine ochudjenosti – svijet fantastichne usamljenosti – svijet historijske zbilje. Chini mi se da bi Mehinovic'evu slikarstvu odgovaralo imenovanje unutar slozhenog leksichkog sklopa: mitski semantichki subjektivitet; dakle, slikarstvo u kojem dominira pricha o znachenju vlastite pozicije u zadanu svijetu. A shto misli taj chovjek u Hasanovoj slici svijeta? I shto je chovjek u takvom svijetu? Slikar je rekao: Pricha da je od ove Zemlje stvoreno tijelo njegovo, a Svemir da je zavichaj njegovom Duhu i njegovoj Dushi. Bash kao shto je mislio pjesnik s Objeshenice kad je zapisao da nije od ovoga svijeta.
|