muchenicima Sarajeva
Hoc'emo li josh uvijek imati ochi
Kada jabuka u vrtu pusti prvi bijeli cvijet?
(Mak Dizdar)
Na oranicama grlice, kosovi, prepelice... I galebi
od mora koje, daleko i samo, huji valovljem
svojim i voda shumom doziva alge s dna, lelujave,
snene i pijesak pomiche, nestalan, k vremenu koje
nema kraj. Na drvoredu platana vijenci imela,
zeleni, no jesu li zhivot nov? Daljine... Svuda ukrug
planina Karnije vijenci. Blizak oku mom cvijet
na stablu kakija, proljec'a probudjen dahom, mladim,
svjezhim. Svijet je prizor, i nishta vishe, ponavljam,
kao molitvu. Shutim. I chekam. Juzhnoga vjetra slusham
shaptanje tiho: Jutro je, budi srec'an, sunce nam daruje
mir svjetlosti. Pravedro ga zhudi i rose kapljica
svaka shto iskri se, biserna, na lishc'u u sjesenjenom
vec' dugo po tlima i na travkama kaje k nebu
dizhu ochi svoje mladozelene, u vrtu.
Ne pitam, ne pitam,
luda glava ne mahnita,
kome cvatu kesteni,
za kog se kite svatovi,
ja sve znam.
Ne pitam, ne pitam,
s kime budna chekash dan,
kome vrata otvarash.
kad ih meni zatvarash,
ne pitam.
Uchas mi se prividja: svaki oblachic' na nebu Zugliana
chasovnik je. Oblaci, srchani tragovi, odlaze,
bjelji no snovi shta ishtu zaborav, nekud.
Slusham ono shto ni ovdje ne chuju mnogi:
Lagano, kap-kap, kap-po-kap, planonski
Tope se snjegovi i zhude neke velike vode iskoni.
Kap-kap-kap... Svaka kap, znak vremena. I samoc'a.
Pala magla do pola Sarajeva,
ne vidi se kuc'a ni kapija,
malo od crnih snjegova
malo shto si njegova.
|
Nisveta Kurtagic'-Granulo: Incontri (susreti)
|
U budnim mi snovima Sarajevo, kliktaj sunca nad krovovima.
– Gradovi, to su i snovi, shapat se rasu u jutru. Chiji?
U pohod mi idu andjeli s fresaka Stare pravoslavne crkve
I Katedrale, u mojim zjenama ka beskraju streme arabeske
sa svodova Husrev-begove dzhamije, slusham tishine
neizgovorivog sa prochelja Sinagoge: JHVH. Shutim,
gledam I to je dosta? Ne chiniti? Imati pred sobom
dlan svoj, bijel, chist? I prste svoje slabashne, vlazhne,
u grchu? Ovdje, u Zuglianu, vec' znan mi let je svake
ptice, kao ochi prijatelja. Svaka leti pravedno – uvis,
ukrug. U sebi tad zachujem lepet krila golubova
s Bashcharshije. – Letite, povikah, letite, ptice!
Daleko, u visine... K dushama koje ishtu svjetlost
za nas a za sebe ne zhude nishta. Pa opet miris tishina
udishem, kao miris zemlje, teshke zemlje koja pritishc'e
dushe. I shuti m .. I mislim, koliko teshka je zemlja,
tamo. Pa opet shutim.. A proljec'e je, mlado proljec'e.
Nemam ja pjesama
da te lijepu opjevam,
ni svilenih jorgana
da te snenu pokrivam,
nemam ja...
Moje stope u zemlji Friulija.
Ko samu vremenu novih atlasa?
Nebo shuti, planine shute.
Podne.
Sunce u zenitu.
Mozhda tako bijashe i onog dana,
prvog dana kad zemlju zapljusnu svjetlo.
Sunce, pa shutnja. I dugo chekanje.
Zvona nad Zuglianom, kao rodjenje novo
nad mrezhama donjeg bestidnog svijeta.
Din-don, don-don-don, zvoni, zvoni
silno, zanosno... Kome se josh chini
da zachut c'e se rijechi: Ja sam vrata...1
Ne pitaj, ne pitaj,
luda glavo ne mahnitaj,
zbog nje cvatu kesteni,
njoj se kite svatovi,
ti to znash...
Sunce na zapadu, sjenke sve duzhe. A jedna,
kao da znana mi bi... Onog koji namjesniku
Judeje odgovori: Da, kako velish ti.2
S krstom kojeg vuche ka vrhu golog brda onog?
I s vijencem od trnja umjesto krune?
– Zar je na zemlji dushama tijesno…? To sjenka
shapnu? U zapad utonu svjetlost. A nebom uchas minu
slika meni znana: Sarajevo, suton, sjenke
nad krovovima, izduzhene kao vrijeme, prozirnije negoli snovi.
– Dug je put, shapnu voda potoka kroz oranice.
– Dugo je chekanje, vrati se odjek.
– Gdje je taj Nazaret? Gdje je to Sarajevo?
– Gdje je taj Zugliano?, kao da neko reche, silnim glasom
moc'i ovosvjetskih. Ali ne zadrhta zemlja,
ne zaljulja se nebo, ni dan ne ode u noc'.
Pala magla do pola Sarajeva,
ne vidi se kuc'a ni kapija...
Noc', planine Karnije. – Un saluto al mio paese, tiho
reche maj prijatelj Pierluigi Di Piazza. Pod visom
planine, Tualis, rodni mu kraj. Tualis, pregrsht
svitaca na dlanu brijega u noc'i. Ja mislim vijence
imela, ruzhe plamenih zvijezda, kalendar Maja3; i neke
druge godine nulte... (Nula? Elipsa silaska koji je i ulazak?
Savrshena forma?) Zeleno blista Venera. Zeleno, kao strast,
i zhudnja da Mjesec mlad porine u more, kao chun ribarski.
I obale mora svijeta zaspe sjemenom bijelih ruzha.
Sluti li zelena zvijezda zhivot novi? Tamo, tamo, tamo...
Pala magla do pola Sarajeva...4
Zugliano, proljec'e 1993.
____________________
1 Jovan, 10, 9.
2 Mateja, 27, 11.
3 Nulta godina u kalendaru naroda Maja podudarala se s godinom 8498. p.n.e., kada je u okean potonuo kontinent Atlantida.
4 Stihovi kurzivom su pjesma ”Magla pala do pola Sarajeva” D. Dervishhalidovic'a, koju pjeva popularna sarajevska muzichka grupa ”Merlin”.
 Bozhidar Stanishic', rodio se 1956. u Visokom, diplomirao jugoslovenske knjizhevnosti u Sarajevu, a zatim radio kao profesor srpskohrvatskog jezika i knjizhevnosti u Maglaju. Od 1992. godine zhivi s porodicom u Furlaniji, u Zuglianu kod Udina. Aktivno saradjuje s Udruzhenjem/Centrom ”E. Balducci”, u chijem je izdanju objavio tri zbirke pjesama: ”Primavera a Zugliano” (1993), ”Non-Poesie” (1996) i ”Metamorfosi, di finestre” (1998). Objavio je i tri zbirke pricha: ”I buchi neri di Sarajevo” (1993), ”Tre racconti” (1998) i ”Bon voyage” (2003). Sva navedena Stanishic'eva djela nashla su u prvom izdanju u italijanskom prevodu, a neka su prevedena na francuski, engleski, albanski i slovenachki jezik. Ako izostavimo pjesme objavljene u dvojezichnoj italijanskoj ediciji, nijedna od navedenih Stanishic'evih knjiga nije do sada objavljena u originalu, iako autor stvara na svom maternjem jeziku.
Pripremila: Sanela Mushija
(Izvor: Sebilj – Elektronski chasopis Zajednice gradjana Bosne i Hercegovine u Italiji, broj 13, strana 27)
|
|
Zadnja izmjena: 2005-01-04
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Chasopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucakovic' · Sweden
|
|