|
Istina, i Bašiću i Sidranu (Abdulahu) pjesme su se otrgle iz njihovog vidnog polja i postale neposlušne i ljute, poput bisernih krila zamornih ždralova u nebeskom plavetnilu. Tajanstvena i čežnjiva aura je nestala u daljini i sjaj se zamračio. Epitafni kazivači se pojavili na smiješnom polju punog leda, kao kobne ptice – gavranovi, da bi svjedočili samo jednu istinu opće tragedije. Jer, nakon Srebrenice, Omarske, Prijedora, Zvornika, Mostara..., Bašić se propituje, da li je pjesma uopšte moguća? I ima li smisla više pisati:
Nikako da stanu s iskopavanjem tragova
Brazde su sve punije.
Kopa se gdje se nije kopalo nikad.
(Iskopavanje tragova)
I zaista, ”riječi poslije Srebrenice” su nemoćne i ogoljele da bilo šta učine. Uzviknuće pjesnik do iza Bola:
O svijete! O gade! O velika huljo!
Zašto si zaćutao?!
Da li će ubiti te hulje savjest i sjenka Srebrenice? Ako uopšte danas ima savjesti! Ili, šta reći, kad su se sve knjige spepelile na lomači, povodom bombardovanja i granatiranja Nacionalne i univerzitetske biblioteke u sarajevskoj Vijećnici? ”Samo su lica piromana bila crna, Crnja od dana što je zalazio”. Nažalost, još nema savjesti ni u nama da uhvatimo svu težinu i zapreminu Bola. Sve je u ovog pjesnika, sve je – od prologa, umora do epiloga:
Nema poezije ni anti – poezije,
Ne postoje metafore,
Nema slike koja se može otisnuti
Preko smrznutog mozga,
U vreloj krvi.
Sve što se bude reklo i čulo
Biće i ostaće
Kao da nije bilo
Srebrenice.
Bože moj!... Bože! Da li još tamo živi iko?!
Da li je tu, zaista kraj? Smak nevinog vilajeta? Nije toliko savršeno Zlo da mu istina ništa ne može. Postoji snaga i velika nada u Bašićevoj poeziji, postoji ”Epilog za kojim je vapila ova knjiga”. Postoji:
Posljednji čin,
Toliko zla,
A niko!
I ništa.
Gospodo, da li postoji ”savršen” zločin?
Na ovo pitanje svih pitanja pjesnik odgovara:
U posljednjem ratu
Zlo je napokon usavršeno
Preko granice uma.
Ne ostavlja nas ravnodušnim ni jedne sekunde Pjesma pred zalazak vijeka u kojoj, ”samo u ovoj krčmi još noževi meću i tama gušća biva”. Zapravo, to je krvavi Balkan na kojem su u predvečerju trećeg milenija ”gorjele Božije kuće”, i to u Bosni, dok je gospođa Europa ravnodušno pa i cinično spavala. Taj oholi i krvavi rad i zijev ”balkanske krčme” najbolje je sagledao Krleža.
S kraja ove knjige, vratimo se na njen početak:
”Pjevaj, moja željo pusta”, što bi rekao Meša Selimović u tekstu nešto pa je precrtao, poništio crnim dijagramima svoje ruke. Odnosno, na ”Zapis na trijemu Aladža džamije u Foči” koji je ispisao mujezin Evlija Čelebija (: Evliya Çelebi) godine 1074 (1664). Ispisao tarih o ljepoti u dva stiha:
”Putovao sam i u mnoge gradove dohodio.
Ali ovako mjesto još nijesam vidio.”
’Oslobodioci’ krvave Foče dali su novo mitomansko ime gradu na Drini – Srbinje!
Tako je počeo Bašić svoju knjigu. Ali, ni Lijepa džamija Aladža u Foči, ni Ferhadija u Banjoj Luci, ni onih više od tisuću džamija, kao ni Most u Mostaru nije pošteđen. Ima li išta teže za naš zarobljeni um:
”Čovjek koji može činiti zlo postaje strašilo koje nije moguće smjestiti među ljude. Njemu danas doista treba posebna država na planeti Zemlji, a sutra će mu trebati nova planeta za fantomsku državu, jer njegova potreba je bolest koja napreduje, kao što je stvaranje besmisla – smisao njegova života koji mu izgleda ’prirodan’ koliko i onima koji su se na to navikli”,
reći će uvaženi filozof Rasim Muminović u svom djelu ”Zarobljeni um”.
Husein Bašić s iskustvenim darom, stegnuo je čvrsto u žuč svoju poetsku kuglu i sklopio njene stranice ispisane krvlju. Ta kugla, odnosno Svemir bio je do juče prostrana Kuća s dovoljno svjetlosti. Toj novoj Materiji, ethosu (i njegovom instiktu) pjesnik je dao odbrambeni damar, odnosno položaj s ljudskim obličjem i ozračjem što se lahko ne predaje, ne ponižava, ne ništi se ni sa zemlje ni iz pamćenja. Takav imperativni angažman je uslovljen prirodnim instiktom za opstanak, jer je stvarnost (Materije i Duha) surova. Posebno do onog ”zadnjeg zijeva”:
Noćas su kolijevku
U kojoj je spavala moja tek rođena unuka
Kara-kolji gađali s brda
Iz petstopedeset teških oruđa
Dugačkih cijevi
Koje su bile raspoložene i raspoložive
Do zadnjeg zijeva.
Da li je višestoljetnu ljepotu toplih domova, džamija i mostova (koji spajaju obale ljubavlju) Mržnja razorila, spalila i ubila?
Nije. Ostala je ljepota svih tih toplih domova i kuća, ljepota Aladže džamije u Foči, Ferhadije u Banja Luci i ljepota Starog Mosta u Mostaru, u obliku duge preko neba, u košmarnoj fikciji, zasad samo u pamćenju. A naše svako pamćenje je nova inspiracija... I to se ne može uništiti, jer o svim tim materijalnim i duhovnim vrijednostima, koliko i o opštem Bolu (koliko i pojedinačnom, počev od pjesnika Mehe Barakovića koji je protjeran iz svog Trebinja zbog samo jedne iskrene pjesme, i koji je našao privremeno konačište na Plavskom jezeru u Plavu), priča Bašićeva knjiga (na 122 strane) Kad su gorjele Božije kuće? koju je ilustrovala toplom i sigurnom rukom Šemsa Gavrankapetanović.
Sarajevo, proljeće, 2004. godine
|