|
Ti neshto biljezhish, Tale Tragachu? O selu, o ljudima? Pishesh o srec'i i nesrec'i ljudskoj? Ima li gore nesrec'e od moje? Htio bih kazati Hamovoj djeci kako je bilo, a i svojoj. Bi li mogao…?
Ne znam, Reufe, mozhe li se uopshte isprichati istina. I shta je istina? Ona slika u tvojim ochima, ili u Hamovim, ili u ochima njegove djece? Ili u mojim ochima?
Reci im samo da nas je ubila pjesma, i krv, i rakija, i pjesma u krvi, i rakija u krvi, i nesrec'a u krvi, i jabuka, i nesrec'a u jabuci, i… ma, ti c'esh to bolje, ti si vichan rijechima. Ja sam samo znao pjevati.
Sanjao sam Reufa. Nije mi bilo drago. Znao sam da mu moram uslishiti molbu, a teshko je to, teshko je nesrec'u zamotati u rijechi.
Niko u selu nije znao grlovito zapjevati kao Reuf. Jezhila su se i napinjala milinom jahorinska brda od njegova glasa. Njegov glas bjeshe njegova srec'a u dushi i njegovo prokletstvo. Od tog glasa vrila je krv i razum mahnitao usklikom ludila i pijanstva. S rakijom bi njegova pjesma opchinila dushu da pukne, da se rasprsne u zvuku, da se utopi u tonu neobuzdane radosti i razigranog bjesnila u krvi.
Previshe je bilo radosti u mojoj krvi, Tale, nisam je znao obuzdati, nisam je znao ukrotiti, preshao sam granicu, to nam je donijelo nesrec'u i to nas ubilo. Hamo nishta nije kriv. Kriva je moja opchinjenost. Mislio sam da mom ushic'enju ne mozhe doc'i kraj, a nisam znao da se srec'a i nesrec'a smjenjuju kao dan i noc'. Nema vishe pjesme u glasu, ubio sam je, udavio, kaznio, da poslije nje ne dodje opet prokletstvo, da ga vishe nikad ne dozove.
Zashto su ljudi petkom dolazili pijani sa posla i sa pjesmom ulazili u selo duga je i teshka pricha. Uglavnom ponavljalo se to svakog petka kao shejtanska dzhuma u njihovoj krvi. Kraj radne sedmice palio je potrebu u ljudima da kroz pijanu pjesmu iskale svoja skrivena osjec'anja. Trijezni se nisu znali otvoriti, prezali su da ih ne prozovu mekushcima, pa su svoje nagomilane osjec'aje krili u pijanstvu.
Medja je medja, a brat je brat, krvi bi ja svoje njemu dao neka je pije umjesto vode. Al u onoj medji, u onoj jabuci nashoj zajednichkoj bio je shejtan, ja ne znam shta bi drugo moglo biti. Eto, ti si ishao na shkole, pa reci, shta je drugo do shejtan. A i u flashi je shejtan. I u cigari je shejtan. I u zheni. I u pjesmi. I u prichi, mozhda. Ta, nije valjda Reufe u svemu shto si volio shejtan? Mozhda i nije, mozhda ja nisam znao da volim, mozhda sam previshe volio i to me ubilo, i brata mi ubilo. Ko c'e ga znati, Tale, ali bi volio da se nikad nisam rodio i da ni za srec'u ni nesrec'u nisam znao, lakshe bi mi, chini mi se, bilo. Ovako nikad i nigdje mira nec'u nac'i, ni u smrti, ni u nishtavilu samom. Nema gore kazne nego kad chovjek samog sebe kazni. Tu mu ni Bog, ni shejtan ne mogu pomoc'i, a nestati ga, i onog shto uradi u pjesmi i pijanstvu, ne mozhe. A kajanje gorko, teshko, sto puta gore i od srama i od smrti i od samog dzhehennema.
I dodje petak, i dodje pjesma, i dodje Reuf u selo pijan. Izljubi svoja tri sina ko tri zlatne jabuke. Sjede za sto ispod kuc'e, pogleda u Hamovu kuc'u peko puta i veselja na njegovu licu nestade. Bijashe mu krivo zbog toga i on zapjeva od muke (”Na ledjima koshulja sharena, a dusha mi nozhem izbodena”).
Hamo je stajao za vratima svoje kuc'e i srce mu se cijepalo od bratova glasa. Njih dvojica nisu mogli da dijele ni radost ni tugu (neshto im se zhene zakachile, oko neke jabuke na medji, pa i u njih udarila zla seoska krv – zbog medje i zajednichke jabuke).
Nismo se mi ni svadjali ni tukli, ali od nekakva chudna inata i prkosa nismo mogli ni prichati, ni jesti, ni piti zajedno (a u vatru bi jedan za drugog skochili), kao da je jabuku sam shejtan kalemio.
Kalem je sevap, Reufe, i ne mozhe biti shejtanska ujdurma.
Znam ja da su dobri, birvaktile, ishli po selima da kaleme voc'e i sakupljali sevap. A, jesu li to radili iskreno, iz dushe, da pomognu gladnu putniku, ili su to radili zbog sebe, samo zbog sevapa? Sevap im je, mozhda, bio potreban zbog velikog straha od smrti i kazne, pa su probali da se otkupe i pred sobom i pred narodom i pred Bogom. Kalem od takvog dobrotvora nije sevap, to je grijeh i prokletstvo, Tale. Takav je jedan izgleda kalemio i onu nashu jabuku na medji. Ne zna se ni ko ju je kalemio, ni kada, ali otkako znam za sebe donosila je nesrec'u. I djed mi se tukao s nekim zbog nje, i babo mi se svadjao sa amidzhom, i djeca padala sa nje i ruke lomila, i krave se davile jabukama i crkavale, i zhene djecu pod njom gubile, i zmija sa nje ujede Omera, i vrana oko Salku iskopa, i…
Ne mozhesh za sve kriviti jabuku, Reufe, sve se je to moglo dogoditi i bez nje.
Jeste, al…, eto, isprichaj ti kako je bilo.
Ne mogu, ni ja ne razumijem i bojim se da niko nec'e razumjeti.
Probaj, iz dushe, nemoj ko onaj kalemdzhija zbog sevapa.
– Zheno, flashu i dvije chashe! I pushku mi donesi!
– Kome c'esh drugu chashu, Reufe?
– Hamo c'e prec'i da zapjevamo.
– Zhenu shtrecnu zla slutnja, ali donese shto je trazhio. Reuf zapjeva glasovito i zhalovito. Ispuca iz svog karabina i jedna grana sa jabuke na medji pade na zemlju.
– Hajde, brate, Hamo, da beremo jabuke! Da popijemo i da zapjevamo, ko nekad dok babo bjeshe zhiv. – zvao je Reuf pijanim glasom i suznih ochiju. Nekakva tuga se natalozhila u stomaku mu. Rukama bi utrobu izvadio i tugu poderao kad bi mu brat izashao i sa njim zapjevao.
|